Miljenka Koštro | Jedino odijelo

 

Nisam zatočenica iako imam tek jedno odijelo

davno mi skrojeno, do grla zakopčano

u njemu put putujem,

jedem, spavam, 

sanjam plavetni san

i guste proljetne šume.

Ono čuva moje tišine i klokot unutarnjeg nemira

strpljivo zubu vremena se opire,

iz godine u godinu, iz dana u dan u njemu gazim močvare

i plešem uz milozvuk violine.

Šavovi koji ga drže ne strepe od škara

a iz dubokih džepova, u skladu s disanjem, 

kao pitonjci iskaču riječi.

Tek dnevna svjetlost prodre dublje ispod njega,

Moji prozori, znatiželjne oči, uhvate obrise daleke pučine,

a misao, slobodna i neukrotiva

poleti ispod jedinog mi odijela

zatanca i odleti u nepovrat.

Meni je u njemu toplo, komotno.

Stopalima diram zemlju, a mislima Nebo.