Lucijana Živković | Odlazak u nepoznato ili jesmo li promašili bolju budućnost

Moj brat Tibor i ja rođeni smo početkom dvadesetoga stojeća u Malom Trgovištu, u obitelji mađarskog podrijetla. Ne mogu reći da smo gladovali, bar ne dok  su roditelji bili napoličari, ali rat je svima ispraznio zalihe i uskoro je bilo teško doći do hrane. Raštrkano stanovništvo, raseljeno tko zna kamo i zašto, ostavljalo je iza sebe bijedu i hrlilo u obećane krajeve i zemlje gdje su se nadali boljemu životu.

Brat je bio stariji pet godina od mene, na početku dvadesetih, a ja tek djevojčica na pragu puberteta. Majka i otac bili su snažni ljudi s neiscrpnom energijom i neviđenom inicijativom za nove početke. Tatina se obitelj u nekadašnjoj Monarhiji doselila u ove krajeve uz Dravu, započevši novi život među stranim ljudima. Niti njemu stoga nisu bile strane nove ideje o odlasku preko oceana u nepoznato, iz ratom poharanih područja, bez realne nade u bolje sutra. Iako se u kući o tome nije govorilo, svi smo slutili da će otac uskoro donijeti veliku odluku. Brat je bio posebno osjetljiv oko tog pitanja jer je u mjestu imao djevojku s kojom se  uskoro namjeravao oženiti. Paula, kako se zvala djevojka, bila je iz siromašnijeg sloja s dva brata u kući i nije mogla očekivati previše, osim da udajom popravi svoj status. No to joj je bilo manje važno jer je voljela Tibora bez obzira bio imućan ili ne.

Najviše se naroda iseljavalo iz dalmatinskih krajeva, rjeđe iz Slavonije. No to nije brinulo moga oca koji je jednoga dana po povratku sa sajma, uvečer, kad smo brat i ja već legli na počinak, sjeo s majkom u kuhinji i tiho, kako nas ne bi probudio ili uznemirio temom razgovora, iznio svoj plan. Na sajmu je susreo čovjeka čiji je rođak imigrirao u Ameriku i već mu poslao novac da i on dođe. Kaže da ovaj hvali novu domovinu u kojoj možeš biti što hoćeš, samo ako želiš i znaš raditi. „Hvala Bogu, to bar znamo i još nismo stari. Zato je najbolje otići što prije jer nema razloga za čekanje“ bio je odrješit otac. Majka je bila tiha. Iz kuhinje se čulo samo pucketanje vatre i majčino mrmljanje. Znalo se, otac je odlučio, a ona bi samo potvrdila.

Vijest o odlasku naše obitelji bila je prilično šokantna za mještane jer još nitko nije učinio ništa slično tome. Rekli bi da im je draže ovdje gladovati, nego bit u obilju daleko od doma. Ja sam već onda slutila da to govore zbog straha od novoga svijeta i da zbog straha ostaju tražeći uvjerljivo opravdanje za svoj kukavičluk. Takva sam bila; odlučna i neustrašiva što sam očekivala i od drugih. Otac je znao reći da sam u tome slična njemu. Moja je djetinja priroda uživala u mogućnosti pustolovine koju sam naslućivala, dok su odrasli imali pune ruke posla. Majka je pakirala najpotrebnije od odjeće, dokumenata i za nju predmeta od neke važnosti u obiteljskom nasljeđu. Otac je tražio kupce za kuću i zemlju. Novcem bi nabavio karte za prekooceanski parobrod. Samo se moj brat Tibor nekako usamio, često izbivajući od kuće i nerado sudjelujući u razgovorima o putovanju. Majka se zabrinula i znala sam da se s bratom događa nešto neobično. Otac je našao kupca koji je bio voljan čekati do njihova odlaska i koji mu je ponudio dovoljno za kupnju karata trećeg razreda na parobrodu britanske brodarske kompanije Cunard Line. Ta je kompanija bila sigurna, a cijene su bile povoljnije od drugih. Polazak je bio iz riječke luke, ne pamtim više datum, ali bila je kasna jesen.

Jedne večeri uoči puta Tibor je došao kući s Paulom. Roditelji su znali da se oni pogledavaju, ali ne i to da je Paula u blaženom stanju, kako bi rekla moja majka. Sjeli su za stol kao uvijek kada se donose teške odluke i upoznali roditelje s problemom koji je nastao zbog selidbe. Majka je voljela Paulu kao i ja i složila s Tiborovim prijedlogom da se vjenčaju pa da i ona pođe s njima. Otac je zapalio lulu, kao uvijek na teške teme, kimao glavom govoreći si nešto u bradu i pogledavajući sad sina sad buduću snahu. Svi smo bili nestrpljivi čekajući Paulinu odluku. Ona je plaho pristala, ali nije bila sigurna u roditelje. Nije im rekla niti za  trudnoću, a kamo li za odlazak u Ameriku.

Sljedeći su dani bili puni nervoze, ne toliko zbog puta već zbog Paulinih roditelja koji nisu dozvolili maloljetnoj kćeri da ode u nepoznato. Nije pomoglo niti Tiborovo obećanje braka, niti očeva garancija da će paziti na njihovu kćer. Sad mogu reći koliko je to bilo sebično od njih i čini mi se da su zadržali svoju kćer samo zato da im služi, što se kasnije i ostvarilo. Teško  mi je oživljavati sjećanja na dan kada su se  Paula i Tibor morali oprostiti. I ja sam bila žalosna; ostavila sam prijatelje, a posebno mi je bilo žao što Paula nije pošla s nama. Već sam se vidjela kao teta njihovom  djetetu koje čuvam i uspavljujem dok roditelji rade. No ništa od mojih želja nije se ostvarilo, što je bio manji problem za mene nego za Tibora. On se zaista teško odvojio od voljene djevojke, ali nije htio odustati od putovanja u novi svijet. Brat mi nikada nije govorio o oproštaju od Paule jer nije imao snage. Ja sam bila uvjerena da će odustati od putovanja radi nje. Ali nije, hvala Bogu.

Na zaprežna kola koja će nas prevesti na željezničku stanicu, natovarena je naša nevelika prtljaga, a mi, ispraćeni suzama i dobrim željama susjeda i mještana, krenusmo u pustolovinu života. 

U riječkoj luci prvi put sam vidjela toliko ljudi na jednom mjestu. Grupe, veće i manje, pojedinci, djeca koja trče između starijih, a vjerojatno i pokoji lopov koji bi rado iskoristio gužvu na pristaništu. Držala sam se s mojima u grupi. Otac je stao u red  za sređivanje karata, dok sam se ja zabavila promatranjem luke i vreve ljudi koji su stalno kuljali prema vezu na kojem je stajao parobrod koji mi je sličio ogromnom labudu uz obalu jezera. U masi ljudi koji su se poput rijeke valjali prema svom brodu,  jedva smo se našli s ocem. Već me uhvatila neka strepnja da će brod otploviti bez nas i stalno sam se istezala gledajući u pravcu kamo je otac otišao. Provjerili smo prtljagu i krenuli prema parobrodu. Ljudi su se nagurivali u smjeru stepenica broda i ta je rijeka povukla i našu malu grupicu. Gotovo bez svoje volje, nošeni ljudskom masom, kročili smo na brod i s olakšanjem što smo uspjeli, s velike palube promatrali smo gužvu u pristaništu. I kad se posljednji prekooceanski putnik ukrcao na brod, prodoran zvuk brodske sirene najavio je polazak, a meni se učinio kao najljepša glazba. Putujemo! Još smo par trenutaka zastali na palubi dok su se  ostali putnici pomalo razilazili na svoja mjesta. Smještaj trećega razreda bio je više nego skroman: potpalublje s mnoštvom drvenih ležaja i uz to po kutovima rezervne  brodske opreme. Mnoštvo svijeta s djecom guralo se da zauzme bolja mjesta iako takvih nije baš bilo. Uskoro se sva ta vreva stišala, umorni su putnici polijegali željni odmora i sna. Samo su se djeca svojom nepresušnom energijom bacila u pretragu skrivenih brodskih kutaka ne bi li pronašli nešto novo i nepoznato.

Moja se obitelj smjestila na ulazu u potpalublje sa skromnom prtljagom i nismo zauzimali mnogo mjesta. Bilo je i svađa oko ležajeva, no uspjeli smo se izboriti za svoj dio u toj posljednjoj, najlošijoj klasi. Otac je govorio da nije važna udobnost; glavno da stignemo kamo smo pošli. Međutim, iznenađen tvrdnjom jednog putnika da mu je uzeo mjesto, otac je, kad se sve smirilo, a većina ljudi pozaspala, izvadio dokumente iz torbe. Na lošoj svjetlosti koja je dopirala s palube promatrao je naše karte koje je kupio neposredno prije polaska broda. Nemalo se iznenadio kad je na njima ugledao sutrašnji datum, ali najviše ga je zaprepastila destinacija broda na kojem smo se zatekli. Naime, ovaj je brod plovio za Južnu Ameriku, dok je njihov tek sutra trebao pokupiti putnike za Ameriku u koju su i oni željeli stići. U gužvi na pristaništu otac vjerojatno nije primijetio datum na dokumentu i mi smo plovili prema jugu. Srećom, moj je otac bio razboriti čovjek i prihvatio je tu činjenicu uz minimalnu ljutnju. Uostalom, rekao je Amerika je Amerika i time je sve rečeno. Ipak se ponekad sjetim tih ključnih trenutaka, majčinog blijedog lica i bratovog bijesa. Ja sam bila dijete da bi mi to nešto mijenjalo; glavno da se ide. Danas mi nije žao jer nas je Brazil, kamo smo stigli nakon dva mjeseca plovidbe, primio kao roditelj vlastitu djecu. 

Naporan rad i predanost životnom cilju glavna je formula uspjeha, što je moj otac dobro znao. Njegova životna energija i majčina požrtvovnost brzo su dali rezultate. Brazil je država velikoga teritorija, s malim brojem stanovništva i sa simpatijama je prihvaćala imigrante. Otac je odlučio baviti se onim što zna, zemljoradnjom. Radio bi na tuđim poljima na uzgoju kave. Vidjeli bismo ga samo uvečer kad je s kamiona za prijevoz radnika umorno skočio pred kuću koju smo u kratkom roku izgradili uz pomoć državnog poticaja za useljenike. Uz svoju energiju otac je imao i poslovnog duha što je prepoznao gazda i nakon nekoliko godina već je bio u upravi zahvaljujući slučajnom unosnom savjetu o prodaji na burzi koji je dao vlasniku plantaže. Ovaj je prepoznao očevu poslovnu sposobnost koja je i njemu donosila veću dobit. Osim marljivog radnika u njemu je prepoznao i pametnog i sposobnog poslovnog čovjeka i nesebično mu pružio šansu. Naravno, moj ju je otac prihvatio. Tako je nikla naša prva tvrtka koja je izvozila kavu s nekoliko stotina hektara zemlje.

Tibor je u međuvremenu završio građevinsku školu i nakon godine rada, uz očevu pomoć, osnovao građevinsku tvrtku. Skrasili smo se u blizini velikoga grada Sao Paola jer se gradnja  Brazilije kao glavnog grada tek planirala. U njezinu je stvaranju sudjelovala i Tiborova tvrtka pa kada je šezdesete godine 20. stoljeća osnovana, u novoj metropoli  kupio je veliki stan  koji smo koristili uglavnom za boravak prilikom posjeta kulturnim i gospodarstvenim događanjima.

Tibor se smirio nakon ljutnje zbog „krive“ Amerike. Što se događalo u njemu, ne znam, mada sam i ja već bila djevojka koja je razumjela pitanja ljubavi. Rado sam se sjećala Paule i pitala se je li s njom sve u  redu. Odlučila sam joj uputiti pismo s adresom da može otpisati i ispričati sve o djetetu i sebi. Tibor nikada nije spomenuo što je ostavio u zavičaju; suviše je bolna bila spoznaja da negdje, tisućama kilometara daleko živi dio njega koji mu nije dostupan. Majka me podržala i sastavila sam prvo pismo. Bilo je puno pitanja koja su tražila odgovore s obje strane.

Paula je rodila djevojčicu i dala joj ime Marika. Piše mi: „Nek makar ime bude mađarsko.“ Roditelji su umrli i ostala je s braćom koja su je smjestila u pomoćnu dvorišnu prostoriju, recimo šupu. Budući da nije bila obrazovana, nadničarila je po tuđim poljima zaradivši na dan po litru mlijeka ili kruh da ima za Mariku. Gdjekad je čuvala tuđu stoku na paši pa bi s njom išla i Marika. Braća su je degradirala i zlostavljala pa je često nakon žestokih svađa noć provela s Marikom na nečijem štaglju u slami. 

Nisam mogla ove vijesti podijeliti s Tiborom. Majka je znala nešto, ali ne sve. Jedino sam ja bila nit koja povezuje naše obitelji. Priznajem da sam prvo otišla u crkvu da se pomolim za Paulu i djevojčicu, moju nećakinju. Bila sam praktična vjernica i nadala sam se da će Bog uslišati moje molitve. No majka mi je savjetovala da bismo mogle skupiti malo novaca i poslati Pauli za dijete. Nismo se mogli iskupiti novcem ,ali smo željeli da dijete ne oskudijeva i gladuje. Ipak nam je to nećakinja i unuka. Muški dio obitelji nismo upoznali s našim inicijativama.

Novac je poslan i bilo nam je dugo čekati Paulin odgovor. A kad smo ga dobili, odmah smo požalili. Javila se Paula da je novac stigao, ali su ga uzela braća, a ona nema nikoga da joj pomogne. Obje smo bile ljute jer nam je i ta vrsta komunikacije onemogućena. Majka nije htjela slati novce da ih troše Paulina braća. Pisma su nastavila letjeti avionom preko oceana, čestitke za blagdane, ali novac ne. Dobili smo i fotografiju majke s Marikom izrađenu očito profesionalno kod fotografa. Mlada skromno odjevena žena s  djevojčicom koju drži za ruku i kojoj se već na crtama lica vidjela prikrivena ljepota i velika sličnost s Tiborom.

Dani, tjedni, mjeseci i godine! Majka se razboljela i umrla, a Tibor se oženio Brazilkom i dobio blizance, sinove. Otac je bio star i još je samo mogao pratiti vijesti o velikom ratu u Europi . 

Ja sam i dalje komunicirala s Paulom. Rat je bio dodatna briga za samohranu majku s ženskim djetetom. Marika je već bila djevojka za udaju, vrlo lijepa, ali siromašna i neuka. Zamolila sam da mi pošalju fotografije, a i ja sam njima poslala fotografiju naše cijele obitelji s Tiborovom djecom. Paula se nije ljutila jer je znala da Tibor nije krivac za sve što joj se događalo.

Pisala mi je da joj se čini da smo se dobro snašli. Naime, imali smo papire za službenu korespondenciju s reljefno utisnutim logom naše tvrtke. Na njima sam joj pisala. A Paulina su pisma bila uglavnom tužna. Bez perspektive, znala je napisati da se osjeća kao ostavljeni kišobran, nakon što stane kiša. Odbace ga jer ga više ne trebaju. Dok sam čitala suze su padale i kvasile papir i riječi su poprimale čudesne razlivene oblike. Danima sam potom bila nezadovoljna i tužna. 

Tibor je prodao očevu tvrtku jer smo i mi poslovali prilično dobro. Stanovali smo na velikom imanju zajedno jer nismo imali nikoga bliskog. Otkad je i otac zauvijek sklopio oči, još smo više bili upućeni jedno na drugo. Ne znam kako sam mogla to pomisliti, ali jesam; kako bi bilo da dovedemo Paulu i Mariku u Brazil? Tiborova žena ne mora znati tko su, niti  moraju biti s nama. Dat ćemo im kuću i brinuti se za njih dvije. Tibor nije odmah odlučio. Volio je svoju obitelj, ali čini mi se da je zbog grižnje savjesti ipak prihvatio moj prijedlog. Tada sam shvatila da je cijelo vrijeme znao za moju povezanost s Paulom i Marikom. Dogovor je bio da ja preuzmem organizaciju svega, što mi nije bilo teško jer sam i u tvrtki bila organizator svih vrsta poslovnih putovanja. 

Bez imalo sumnje da će pristati na ovaj prijedlog, napisala sam Pauli pismo nakon dulje pauze od gotovo godinu dana. Kako bih pokazala da ozbiljno očekujem njih dvije u Brazilu, poslala sam i novac za, sad već, avionsku kartu. 

Ali godina dana bila je dugi period za dvije žene. Već je završio i veliki rat, a Mariku je majka udala za bivšeg vojnika iz sela koji je za nagradu što je bio u ratu dobio kuću izbjeglih ljudi. Nije bilo moguće maknuti se jer se Marikin muž pokazao vrlo posesivnim, a osim toga trebala mu je za poslove u polju. Čak je i Paula s njom preselila u novi dom, nažalost u svojstvu sluškinje. Već je na putu i dijete i to sve u godinu dana. Znam da su pobjegle iz šupe od Pauline braće, ali dobile su samo drugog izrabljivača.

Novci za put su, naravno, nestali u muževu džepu i nisu ga niti vidjele.

Sad, kada smo već na zalasku života, svodimo račune i preispitujemo naše odluke. Ali nema mjesta žaljenju jer ništa ne može ići unatrag pa ni naš život. Zato ne treba razmišljati o prošlosti nego gledati u budućnost. Dopisivat ću se s Marikom jer je Paula umrla. I to je posebna priča; samo znam da joj zet nije htio zvati liječnika pa je umrla od bolesti koja se mogla liječiti. Marika vodi nesretan život. Muž ima drugu, nju fizički zlostavlja i ona se odala piću. Tibor ponekad, kad k meni dođe sam, zamoli: „Seko, daj izvadi onu fotografiju da pogledam moje cure.“

Meni se onda stegne srce i pitam se što je sve moglo biti da je Paula pošla s nama i bismo li se i tada ukrcali u brod za „krivu“ Ameriku.