Ivana Obrano | Pahuljica

 

Među zvijezdama skrivala se staza koja vodi put do raja, na vratima Sveti Petar čeka da se Pahuljica vrati izdaleka, u dječjem oku svjetlucala jasno, njezina ljubav doticala je glasno.

S neba je pala u zimski dan poslana tišinom, Božji plan.

Donijela je toplinu gdje je hladno bilo, gdje je srce plakalo tiho.

Nije imala ruke koje grle sve, ali njezina tišina govorila je "ne boj se".

Spustila se djeci na dlan kao odgovor na tihi san.

Iza Pahuljice dječak bio ime mu je Gorki bilo i o zemlji mnogo je snio.

U srcu mu rana, al' oči su sjale kad bi anđeli tiho nad njim stali.

Gledao ju je kako s neba silazi, kako djeci tišinom poruke ispiše i poželio da je dotakne tada, da mu snove pretvori u obilje nada.

Pružio je dlan i nije se bojao jer prvi put vjerovati je znao.

Šaptala mu: ti si još uvijek dijete što traži ljubav, svijetlo i cvijeće.

Ne moraš biti ono što boli, Bog i tebe jednako voli.

Sve je to iz daleka Otrov gledao iz raja je on protjeran, njega krase ljutnja, svađa. Ljubomoran on je jako i iz zavisti ljudima nanosi boli, u svom umu pakost snuje, želi cijelo kraljevstvo da potraje.

Uništiti njega treba jer je zloban jako, tako je i dobio ime, Otrov, a on bježi i skriva se, dom su mu mračne špilje, lukav je poput Lije.

Šaptala je Pahuljica: oprosti mu što te boli i on je nekad bio dijete koje voli.

Ne zatvaraju srce, samo diši i u sebi svjetlo nosi i kada su dani kišni.

Pahuljica nije nestala u Gorkog se ozbiljno zaljubila. Vidjela je ispod tuge i sjena dušu što čeka, nježna i meka.

Više joj nebo nije bilo dom ostala je s njim, u tišini i snu.

Zajedno su šaputali molitve blage, hodali skupa kroz snježne nanose.

Gorki se prvi put smijao tada jer nije ga više boljela nada.

U zagrljaju bez riječi i straha živjeli su snove, daleko od mraka.

Pahuljica i Gorki ruku pod ruku u očima nosili zvijezdama niti, učili djecu voljeti, praštati, živjeti.

Kada bi netko plakao tiho u kutu oni bi stigli bez puno muke, donijeli bi priču, osmijeh i dlan i pretvorili suze u cvjetni san. Dijelili kruh i tople riječi, učili kako se srce liječi.

Bez škole, bez knjiga, ali s neba dar bili su djeci ljubavni par.

Djeca su šaputala "to nisu ljudi, oni su anđeli što ljubav budi".U očima im svjetlo , u dodiru mir, njihova prisutnost-Božji je pir.

Nitko ih nikad vidio nije kad jutro svane i zima se smije. Al' svaki dlan što toplinu skriva zna da je Pahuljica zauvijek živa.

I Gorki, taj dječak iz priče stare postao je junak bez sjaja i mane, ali s vjerom što planine goni jer tko voli čisto, taj više ne zbori. Oni ne traže spomen ni glas samo da ljubav živi u svih nas.

I kada padne prva pahulja zimi, znaj Pahuljica  živi i u djetetovoj rimi.