Božica Jelušić | Kišna scena iz Elsinora (monolog)

Vidiš li tamo bar moju sjenu i čuješ li me ikako?

Sipi mrežasta kišica, ne snalazim se nikako.

Škuro je svjetlo, iz prsta ne izlazi mi linija.

Pitam se gdje je slap kose, koža od svile finija?

Negdje u gnijezdu su tajne, pokisli crvendaći,

Ništa od naših uzdaha ne mogu više pronaći.

Jesmo li svijetu smiješni, prestarjeli, abšisali?

Sve one silne katrene jesmo li uzalud pisali?

Ja pamtim šuštanje hartije i Burberry kapute,

Prste, od nikotina što s vremenom požute.

Adresar u kome samuju imena lijepih žena.

Gard poezije, koja još stoji, čvrsta, neporažena.

Kažeš mi da "ne pucam iz topova na muhe".

I da ne berem kupine za lažne ljepoduhe.

Nek' riječno kamenje melju i slame se nasite.

Purani s glasom pauna, što tuđim perjem se kite.

To empirija zbori, premda s tobom propast će skoro.

Stubište, zaduha, korak u noći jekne teško i sporo.

Ničega nema, vjeruj. Ni pjesmi razloga bitnih.

Nonparel*, buhe sad mjere skokove duhova sitnih.

Dosada, prazan hod, građa za straćare i bajte.

Ustajte, hrabri! Plahte od inja u gorju prostirajte!

Ogrijala me Ljubav, a pustoš koljena strla.

Na mjesu stojim. Pjeva li itko s užem stegnuta grla?

Epistolu ti šaljem, moj čuvaru plemeniti!

Sjeti se one: "Znamo što jesmo, no ne i što možemo biti".*

__________________________________________________

Elsinore-izmišljen Hamletov dvorac

nonparel-najsitnije pismo, najmanja pismovna jedinica

*Citat iz Shakespearea