Antonija Barišič | Nije fer!

 

Autor: Antonija Barišič, prof

Monolog „Nije fer!“ nastao je iz potrebe da se dječjim glasom, iskreno i duhovito, progovori o svakodnevnim situacijama u kojima se dijete susreće s osjećajem nepravde, nerazumijevanja i uspoređivanja. Lik djevojčice oblikovan je kao prepoznatljiv, suvremen glas učenice viših razreda osnovne škole koja promatra svijet oko sebe s dozom ironije, ali i emocionalne osjetljivosti.

Kroz niz kratkih, komičnih situacija iz obiteljskog i školskog okruženja, monolog prikazuje unutarnji svijet djeteta koje pokušava razumjeti pravila odraslih, školska očekivanja i odnose s bližnjima. Humor proizlazi iz pretjerivanja, brzih promjena emocija i kontrasta između dječje logike i svijeta odraslih, dok se ponavljanjem rečenice „Nije fer!“ naglašava osjećaj frustracije, ali i ritam same izvedbe.

Iako je monolog blago humorističan, njegova je temeljna poruka ozbiljna: dijete ima pravo na vlastiti tempo, pogreške i autentičnost. Završetak monologa donosi smireniji ton i pokazuje razvoj lika koji, umjesto prigovora, prihvaća sebe i vlastiti način funkcioniranja. Time se naglašava važnost samoprihvaćanja i poštivanja različitosti među djecom.

Monolog je pisan za učenicu petog razreda te je prilagođen njezinoj dobi, govornim mogućnostima i scenskoj izražajnosti. Predviđen je za pojedinačni scenski nastup bez rekvizita, s naglaskom na govor, mimiku i kontakt s publikom. Tekst potiče mladu izvođačicu na razvoj govorne sigurnosti, osjećaja za ritam i scensku prisutnost, a publici nudi prepoznavanje i smijeh.

NASLOV: NIJE FER! 

(Na pozornici stoji djevojčica. Ruke na bokovima. Gleda publiku kao da joj je dosta svega.)

DJEVOJČICA:
Znate… meni je sve u životu – ali baš SVE – nekako… NIJE FER!
I to nije obični “nije fer”, nego ono… MEGA nije fer!
Ultra! Turbo! XXL! Nije fer puuuuno!

(Počne hodati tamo-amo kao profesor koji drži predavanje.)

Prvo… kod kuće.
Moja mama stalno govori:
(imitira mamu, pretjerano nježno, s rukom na prsima)
“Dušo moja, ti si ODRASLA, ti možeš sama.”

Ali kad želim pospremiti svoju sobu, onda odjednom nisam odrasla!
Ne, ne… tad sam beba!
(cendra kao beba)
„Ajme meni, moja bebica opet sve razbacalaaaa.“

A ja stojim kao kip i mislim se:
Ja? Beba?
Pa zadnji put sam bila beba… ni ne sjećam se kad.
Mislim, dobro… ponekad se ponašam kao beba… ali ne stalno!

1. SITUACIJA  – ŠKOLSKA KATASTROFA

A onda škola.
Uf.
To je posebna priča.

Znate onu učiteljicu matematike?
Što se pojavljuje iza tebe baš kad šapćeš?
Ili baš kad se okreneš provjeriti imaš li komadić papira u kosi?
Ili baš kad… trepneš?

(približi se publici, šapće)
Ona ima radar.
Matematički radar.
Izračuna gdje si prije nego ja izračunam koliko je 7 puta 8.
(Što… nećemo sad o tome…)

Jučer me pita:
„Zašto nemaš domaću zadaću?“

A ja sam imala logično objašnjenje.
Super logično!
Znanstveno utemeljeno!
Pametno ko Einstein!

Ja kažem:
(svečano)
„Učiteljice… moj pas… mooožda… mislim… vjerojatno… JEDE radne bilježnice.“

(Pauza. Gleda publiku.)

Ali učiteljica me samo pogleda.
Onim pogledom.
Znate.
Onim.
Što te probije do kostiju.
Do duše.
Do povijesnih ostataka tvoje lipe u prvom razredu.

I kaže:
(imitira učiteljicu hladno)
„Nije fer prema tvom psu da mu to pripisuješ.“

A JA?
JA SAM ŽRTVA OVE SITUACIJE!
Nije fer.

2.  KOMIČNA SITUACIJA – TJELOVJEŽBA MARATON

Na tjelesnom…
…ja trčim kao (izgovori ponosno) OLIMPIJSKI POBJEDNIK.
I onda me učiteljica zaustavi i kaže:

(imitira učiteljicu)
„Lijepo trčiš, ali bi mogla još brže.“

JOŠ BRŽE?!
Pa ja sam već bila na rubu da poletim!
Da sam još mrvicu brže trčala, završila bih u oblaku kao avion!
Piloti bi me pozdravljali!
„Pazi, dijete u niskom letu!“

Ali NE.
Nije dovoljno.
Jer nije fer.

3. KOMIČNA SITUACIJA  – SESTRA GENIJALKA

A znate što je najviše nije fer?
Moja sestra.

Ona sve zna.
Sve može.
Sve joj ide.
Izgleda kao da je izumljena u nekom „tvornica savršene djece“ laboratoriju.

Ja je zamolim „Pomozi mi oko učenja.“
A ona meni kaže:
„Pa to je JEDNOSTAVNO.“

SVE je njoj jednostavno!
To je njen najdraži hobi – biti jednostavna!

I još kaže:
(imitira)
„Ja sam u tvojim godinama sve radila sama.“

U MOJIM GODINAMA?! (ljutito)
Znači – kad je ona imala moje godine – zemlja je još bila ravna!
Dinosaurusi su hodali po dvorištu!
Internet nije postojao!
Nije fer.

 ZAKLJUČAK 

I eto…
Ja stalno nešto pokušavam.
Baš se trudim.
Ali nekako…
Uvijek…
Sve nekome ide bolje.
Brže.
Urednije.
Smirenije.
Profesorskije.

A meni…
Pa, meni ide… nekako mojim stilom!

(ponosno digne bradu)
A moj stil je… pomalo kaotičan.
Pomalo komičan.
Pomalo… moj.

I znate što?
Možda i nije fer…
Ali JE zanimljivo!

I to mi je dosta.

(naklon, preko dramatskog uzdaha)