Ruža Zubac-Ištuk | Bog je izlio svoj bijes na riječi u priči o meni

Od pet milijardi i više svojih izdanaka na Zemlji

Bog je odabrao baš mene, sitno gorušičino zrno, da me sažeže usred života.

Zazvao me glasom svemoćnim od kojega i gmazovi pod kamen bježe,

a kruh i vino drhte na stolu raskošna polja grozdova sa staroga trsja

i klasje puno zreloga zrnja savija težinu prema zemlji.

Izlio je svoj bijes na riječi u priči o meni – ženi.

Lišio me enigmatske ljepote lutanja kamenjarima duž prisoja 

koje jutarnje sunce prvo obasja da ugrije šipražje, mahovinu, pauke, guštere, 

gnijezda puna goluždravaca i sklupčane zmije.

Više ne osjećam ruku otežaloga neba koja me, dotičući mi rame, 

oprezno vodila kroz dubinu sebe između korijenja duša lutalica i iščašenoga ganuća 

vjetra i munje pred oluju do pjesme morskih sirena – tajanstvene čežnje žene.

Klečim stisnuta u rubini nestalog nadahnuća nadomak preobrazbe trna u divlje ruže

i čekam da me obavije paučina pokapana kristalnim kapljicama nakon proljetne kiše.

Pokušavam spaliti sve što sam ikada rekla, napisala, čula i mijenjala dobrotu za zlo

tamo odakle dolaze snovi – lažljivi udvarači lakovjerne žene.

Uzalud. Vrijeme ne spaljuje svoje krhotine, niti zaustavlja protok onoga što mora teći.

Klanjam se Bogorodici ogrnutoj plaštem jutarnje sumaglice i molim je, kao žena ženu,

da mi otključa vrata jer moram izići iz sebe…

Djevica šuti. Pod nogom joj drhti zlatni mjesec i stenje guja dok lijepim plavim pogledom

spaljuje korov koji nije dostojan njezinoga vrta. 

Uzmičem u klopku straha uvučena.

Iza stabla života, smiješeći se, prilazi mi, u najskupocjeniju haljinu odjevena žena,

majka svih majki koje rađaju djecu s istočnim grijehom, smiona, samouvjerena Eva, 

i rumenu jabuku mi pruža – kao žena ženi.