Nataša Nježić Bublić | Maja

 

Maja je okata, putena brineta

kojoj srce kuca kao nuklearni reaktor,

a krhkost joj je od pamučnih, planinskih cvijetova snijega u Julijskim Alpama.

Maja

Maja je stasiti jablan na sisačkom Kupalištu koji stoji i promatra generacije,

čuvajući uspomenu na jednog leptira koji je život posvetio njoj i njenim krošnjama, a onda zamahnuo i nestao. Maja ga čeka još uvijek.

Maja

Maja je maćuhica na Odranskom mostu koja pazi na one koji krivo skreću.

Načuli svoje plišane kapke, trzne po vjetru i vjetar preusmjeri haube na pravi put.

Maja

Maja je akvamarin plavo u nebu Malog Lošinja, ravno iznad Čikata. Točka koju vide samo rijetki i neizmjerno spokojni ljudi.

Svoj su spokoj krvlju gradili.

I zato sad vide tu zjenicu bivanja u akvamarinu.

Maja

Maju ne zanimaju tračevi i Glorija, Severina i Život na vagi.

Maja ima tu sposobnost da ignorira ono što ne raste u obliku meda i mlijeka.

Ona je prirasla pčelama, okomitim šumskim putevima, Velebitskoj degeniji i vedrim vjevericama.

Maja

Maja je vuk. Kad odluči biti svoja, ne možeš je oteti od nje same.

Ona je samosvojna lastavica koja ujutro pali auto i polijeće.

Maju ne možeš kupiti, Maju ne možeš podmititi, Maju ne možeš slagati.

Svoj vučji skener baci na tvoje oči i kaže: Ja sam Maja, čarobni pehar ženskosti iz kojeg se pije samo bistra voda, neumrljana ljudskim nepouzdanostima.