Hodam, ali idem ususret samo svojoj puknutoj vjeđi.
Rasjedna krila uzimaju zamah za novo doba. Ono prilazi nama.
Kartografi šilje olovke, zemlja svoje vrijeme stvara pomakom. Mi nemamo svoje vrijeme.
Dosad smo jedrili misleći da ćemo stići do dalekih pristaništa na drugu polutku. Nećemo stići, ali oko je duboko. I novo vrijeme već se pipa rukom. Portugalski trgovci izlaze, prhka kora puca dalje, Odisejevi mornari idu za njima, meko je skroz do trojanskih rana. Nećemo stići dalje od rasjeda na svojoj puknutoj vjeđi. Falsificirana sjećanja su odigrala svoje. Predstave su gotove, teatar je u stečaju. Kilometri zaborava čekaju na dužini promjera. Vjeđa se otvorila. Oku je daleko dno, svjetloljube alge počinju rasti, ovijaju ruke, noge, vrat do bolne sjete. Dobra vam noć prijatelji ječi iz '78. Imena smo zaboravili. Duboki tonovi su tu negdje zaostali. Toliko duboki da nisu stali u vrijeme pa su ušli u relativno gibanje.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.