Ovo je priča o Zlati i njezinu sinu. A sve je moglo biti drugačije!
Kad kasno noću zazvoni telefon, nešto se dogodilo. Najčešće loše. Tako je bilo i te noći; znala je da nisu dobre vijesti. Mobitel nije imala. Rekla bi da je to za mlade. Bio je to unuk: tata opet divlja, razbija po kući, sigurno je pio. Stara i dosadna priča. A toliko toga je bilo obećavajuće kad se nakon četrdesetak godina rada u inozemstvu vratila kući. Bilo je to proljeće puno nade. Ali više nije bilo stare kuće iz koje je otišla na put koji joj je uzeo gotovo cijeli život. Sada je u drugom gradu; sin se nakon smrti bake koja se brinula o njemu, preselio u veći grad. U malom mjestu gdje je odrastao nije više bilo kredita za njegovo ponašanje. Novo mjesto boravka koje je izabrao pružalo mu je željenu tajnovitost pa o tome nije izvijestio niti Zlatu. Kad je bezuspješno zvala u staru kuću, rečeno joj je da su stari stanari odselili. I tako je Zlata dva godišnja odmora provela šetajući bečkim zoološkim vrtom.
Sloboda. To je osjećaj kojega se najviše sjećao iz ranog djetinjstva. Sloboda od bilo kakve stege. Majka nije bila tu, a baka se baš nije puno bavila njime. Čim je pokazao divlju stranu svoje prirode, ona jer odustala u nadi da će i to proći kao što je sve prebrzo prolazilo, barem za nju. I Zlatan je odrastao poput stihije, sad ovdje, sutra tko zna gdje. Kao dijete, najviše na potocima i ribnjacima gdje je iskušavao vještinu u lovu na ribe, a manje u školi koja ga je odbijala svojim krutim pravilima. Taj osjećaj da sam trasira svoj životni put i da mu nitko ne stoji kao prepreka na njemu, taj mu je osjećaj bio jedan od najsnažnijih i najugodnijih sjećanja na djetinjstvo i mladost. Nije htio zamijeniti to svoje stanje slobode pa je i nakon što se zagledao u jednu djevojku, nastojao zadržati ga. Ona je, naravno, u želji da zadrži njega u svom životu, pristala na sve. Iako se držao iskusnim, nije razotkrio prave razloge te njezine odluke. Više je htio vjerovati da ju je osvojio i da je zbog ljubavi prema njemu pristala na sve. Kao i mnoge druge žene, što je kasnije shvatio, odabrale bi fakina kojega su mislile promijeniti. Takva su zajedništva najčešće završavala loše.
Zlata je gotovo izgubila nadu da će ga pronaći, kad joj se javio s viješću da se oženio i na putu je i dijete. A promijenio je i mjesto boravka. Kao da ona to nije znala. No nije mu htjela stavljati pod nos ono što se odigralo i ne može se popraviti. Bila je slaba na svog jedinca i uglavnom mu je opraštala njegova, vremenom sve teža zastranjenja. Uostalom, kome je važno ime grada gdje živi? Važnija je obitelj. Tako je tada mislila Zlata.
Poslije se pitala kako nije već onda primijetila tu crtu okrutne sebičnosti svoga sina, kako nije slutila da će jednom svi ti osjećaji koje je u sebi susprezao jednom izaći iz njega, ali praskom. Tražeći uzroke tom ponašanju, znala bi noćima budna čeprkati po prošlosti pitajući se kolika je tu njezina krivnja; ništa mu nije nedostajalo. Slala je kući gotovo cijelu plaću, a živjela u bijednom i jeftinom smještaju, radeći po nekoliko poslova. Dok je bila mlada i atraktivna bili su to poslovi po raznim klubovima gdje je dobivala velike bakšiše, a kad je atraktivan izgled načelo vrijeme, dodatna je zarada stizala od pranja stubišta u nekoliko zgrada. Razmišljajući o tome, shvati da ga i u mislima brani, mada ga nitko ne napada. Baka mu nije bila autoritet pa je njegovo odrastanje sličilo nepredvidljivoj i nezaustavljivoj stihiji. Njegov se mladenački interes usmjerio na vozila, odjeću, razne uređaje i provode što je postalo dio njegova stila. Dokazivanje njegove krivnje ili bilo čije, neće riješiti problem, mislila je Zlata. Zato je strpljivo čekala onaj trenutak kad će i sam Zlatan dovoljno odrasti i shvatiti svoje greške.
Zato se obradovala kad joj je rekao da se ženi i da će postati otac. To je taj trenutak! Zlata je uzbuđeno zaključila da će mlada obitelj ukrotiti sinovo ponašanje. Snahi je donosila skupe poklone, ali njima je kupovala samo njezinu trpeljivost. I ništa više! Za nju je Zlata bila baba koja im šalje novac. A to mora, jer je ona rodila sina koji nije tržio da bude rođen. Pa sad neka ga financira. Uostalom, zašto se ona žrtvovala da joj promijeni sina koji se pokazao tvrdim orahom za sve njezine pokušaje. Tako je razmišljala snaha. A zbog nesigurnih poslova i nedostatka obrazovanja, Zlatan nije bio samostalan i ovisio je o njoj. Posebno joj je smetalo to što nikako nije mogla utjecati na takvo stanje. Ona ne, ali sin da. No njemu je bilo bolje ovako.
Kad se umirovljena vratila natrag, sin ju je dočekao na kolodvoru i već u prvom razgovoru iskazao sumnju u zajednički život. Smjestio ju je u mali sobičak koji je služio za odlaganje raznih nepotrebnih stvari u kojemu se i sama osjećala kao nešto nepotrebno. Ali bila je s obitelji što je bilo važnije od kvalitete smještaja.
Nije potrajalo. Prigovaralo se svemu i prigovarali su svi: snaha u rivalskom odnosu, ljutita zbog nečega krivnju bi svalila na Zlatu. Unuk, u početku pristojan, ali u adolescenciji divlji poput oca, a Zlatan pak, u stalnom traženju novca za koji je mislio da majka skriva. I bio je u pravu. Ušteđevinu za koju sin nije znao skrila je kako se govorilo za crne dane. A oni su brzo došli. Nakon jednoga sukoba na rubu nasilja, odlučila je kupiti mali stan i odseliti se.
I eto je sada ovdje. Sama, ali mirna. Ionako je čitav svoj život bila sama. Nije se smatrala sentimentalnom osobom. Život ju je poučio da od toga nema sreće. Tražila je uvijek snagu da pregrmi najteže. Povremeno, kao noćas, uznemirile bi je vijesti koje je obično donosio unuk o stanju u obitelji. Šta je ona tu mogla? Da jest, ne bi bila u ovom stanu i ne bi bila sama. Što ona može popraviti? Osjećala je da je stanje u njezinoj obitelji trajno loše. Ovdje, dovoljno daleko od te gužve, mogla je spavati mirno bez straha. I nije mnogo više tražila od života. Navikla je na malo. U njoj je raslo neko duboko žaljenje zbog svega, pojačano činjenicom da se stanje neće nikada popraviti. Nije se htjela obmanjivati.
Dok je otpravljala unuka već je prošla ponoć. Sjeti se kako je sin bio ljut kada je saznao za njezinu kupnju. „To je bacanje novca!“ urlao je čitav dan, misleći da taj novac pripada njemu. A ona se ovaj put usudila suprotstaviti: „ Je, ali to je moj novac. Mogu s njim što hoću!“ A u sebi je dodala da bi bio bačen da ga je dala njemu. I tako je završila jedna obiteljska era kakvog takvog zajedništva. Ona se preselila u zgradu na peti kat s balkonom s kojeg je pucao pogled sve do obližnje rijeke. Ljeto je provela na tom balkonu koji je pretrpala cvijećem, dozvolivši si u toplim večerima čašu vina s pogledom u daljinu. Ponekad bi u prolazu pozdravila stanare i oni nju, usamljenu gospođu, kakvom su je doživljavali. Jer njezin sin i snaha nisu je niti jednom obišli. Dolazio bi samo unuk i to kad je nešto trebao ili je prenosio loše vijesti o svađama u kući.
Imati očekivanja od drugih, naučila je, nije dobro, jer uglavnom se izjalove. To ju je poučio sam život u kojem je nakon godina odvojenosti od sina shvatila da su te godine stvorile nepremostivi jaz između nje i obitelji. Bila je sama. Što će im sada kad je stara? To je bilo Zlatanovo pitanje na koje nije znala odgovor. Oni nju više ne trebaju Ali treba li ona njih? Može li si priuštiti luksuz bezbrižnog starenja? Postoje samo dva izlaza: s obitelji ili bez njih. Oba su za nju loša. Ali ima i treći!
Kasna je jesen. Zna biti i lijepih dana u kojima toplina još nije nestala, već se javlja bablje ljeto kao spomen na prošle dane okupane suncem. Kao i ljudski život. U svom zalasku broji rijetke trenutke u kojima oživljava prošlost da bi imao snage za ono malo budućnosti koja mu preostaje.
Toga jesenskog jutra Zlata je izišla na balkon i još snenim očima promatrala panoramu grada koja se pružala pred njom. U daljini je zelena linija drveća pratila tok rijeke iznad koje se hvatala sumaglica. Ta ju slika podsjeti na prošlost, turobnu i hladnu poput magle nad rijekom. A možda i budućnost koja je čeka negdje tu blizu, nedefiniranu i nepoznatu, još skrivenu, jer stariji ljudi ne mogu planirati budućnost kad ne znaju hoće li je biti. Budućnost je u starosti nepoznat i opasan teritorij.
U trenutku jutarnje tišine nahrupe joj u misli slike iz djetinjstva kada je još sve bilo neizvjesno i obećavajuće. Kakav je mogao biti njezin život!? Pomisli da ljudi kažu kako ti prije smrti cijeli život prođe pred očima. „ Je li to taj trenutak?“ pitala se Zlata, dok je bez straha prišla stoličici na balkonu. Kada se uspela na nju pomisli: „Ubrzo ću saznati.“
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.