Lada Franić | Poetski monolog: Možda to nije mjesto

 

Ne tražim svjetlo.

Mnogo puta 

bilo je lažno.

Tražim mjesto 

gdje ne moram 

objašnjavati

zašto sam 

polomljena.

A možda to, zapravo, 

nije mjesto!?

Buka mi je pojela 

rubove svih molekula.

Ljudi govore,

a ne stoje iza toga.

Šute, a ne misle...

Riječi se troše brže 

nego vrijeme.

Praznina zijeva.

U meni ne spava heroj.

Nemam velike pobjede.

Imam samo potrebu

da prestane pritisak

i zijevanje.

Ne želim sreću.

Sreća je bučna.

Želim mir 

koji ne obećava ništa

i ne traži da budem bolja.

Ako postoji nešto nepobjedivo,

nije ljubav,

nije nada, 

to je trenutak

bez snage 

za bježanjem

i poštena razmjena 

instinkata. 

A svijet tada,

barem na tren,

mora proći 

kroz mene i

moje izbrušene 

molekule.

Barem na tren  

moram protrnuti

u izmjeničnom

strujnom 

krugu.

Samo to!