Lada Franić | Poetski monolog: MAGNETNA REZONANCA

Gledam tvoje oči.

Plave k'o bura.

Precizno snimaju 

svaki trzaj moje trepavice 

kao magnetna rezonanca.

Režu duboko pod kožu, 

kosti

do kralježnice 

koja usprkos svemu

stoji  uspravno

ne povija se 

dok ne pukne ...

Skeniraš?

Razmičeš molekule i

atome moga 

krvotoka,

linfne čvorove 

zavezuješ,

odvezuješ...

Snajperist si.

Tražiš onu točku,

metu.

Nema je.

Skrivena u mulju

zelenih očiju koje 

nemaju prostranstvo neba.

Imaju dubinu jezera.

Voda u kojoj plivaš

i ne prelijevaš se.

Kad me pogledaš,

ne uzmičem,

stojim ravno

dok probijaš kožu,

mišiće, sve 

do četvrtoga i petoga kralješka

gdje tijelo pamti istinu.

Tu se javi trnac, 

signal, 

ne prijetnja.

U mreži sam tvoga 

plavetnila,

ali mreža nije zamka.

To je polje susreta.

Tvoje oči su vidjele svijet odozgo.

Moje su ga preživjele iznutra.

Zato smo ravnopravni.

Jer, plavo ne dominira zelenim.

Zeleno ne guta plavo.

Oni se mjere.

Održavamo  pogled.

Surfam u tvojim očima

bez gubitka daha.

Znam dubinu.

Znam kada stati.

Znam vratiti se sebi.

Ti plivaš u mojem zelenilu

i osjećaš sporost vode

koja ne traži dopuštenje.

Samo opuštajući zagrljaj 

koji te preplavljuje do srži.

Ovdje se nitko ne utapa.

Ovdje se testira prisutnost.

Nema ega.

Nema osvajanja.

Samo dvije boje

koje ostaju svoje

dok se prožimaju 

do kosti.

Ako se ovdje nešto dogodi,

to neće biti lom. 

Bit će ravnoteža.

Plavo koje vidi daleko.

Zeleno koje nosi duboko.

A tijelo zna.

Kralježnica stoji.

Pogled ne trepće.

Usna šapće:

Ajd!

Idi 

Dub

oko