Lada Franić | Poetski monolog: Kako je govorio Tesla?

 

Sve bila je laž.

Ne velika, 

nego mala, tupava, 

ona koja se godinama 

skuplja

kao hrđa u 

osiguračima.

Bili su buktinja.

Brzi, nestrpljivi.

Puni kratkih spojeva.

Njihov strujni krug

izmjenične struje 

vrcao je iskre

visokoga napona

sve dok nisu

postali

pepeo.

On šuti i odlazi.

Ona gleda i 

dinsta 

kupus.

Pazi da ne 

zagori.

Zatim čita o Tesli.

Lakše je ploviti umom 

genija,

nego se gušiti

u pepelu vlastitoga

prosjeka.

Dijagnoza:

Tesla je neurodivergentan

genij! 

Pita se:

Jesu li onda

neurotipičini 

blijede kopije božje sjene

razvučene po ulicama i trgovima?

Zatvara knjigu.

Slova više ne drže misli.

Kakve veze ovo ima 

s njima?

Možda nikakve.

A možda baš sve!

I ljubav 

i genijalnost

znaju izgorjeti isto:

tiho, 

neprimjetno,

između dva 

udisaja

i mnogo malih 

laži.

Možda 

genijalnost

živi 

ondje 

gdje je

ljubav 

prevelika.