Lada Franić | Još jedan poetski monolog

svatko gleda svijet
kroz svoje puknuto staklo
nekome je čisto
nekome zamagljeno
već kako koga
život

ras

puk

ne

ljudi se glođu očima
i nose svoje ožiljke
svoje mrlje
i maće
od ugriza

što stvarno
svijet jest:
naša iskrivljena
slika o njemu
ponekad voda
što mi se razlije
po rožnici oka
zamuti sliku
ili nestane prije nego shvatim
što sam
osluhnula

život mi istrese
uganuća
moždanih vijuga
koje rastu kao
vodena para
koja mi
proguta dan
prije nego ga
dotaknem