Irena Ivetić | Nije vrijeme za bol

Nije vrijeme, kažem sebi,

nije vrijeme za bol,

glupi ženski stvore!

Pojavila se nenadano,

mazna i šarmantna.

Košulja satkana od sanja,

po njoj željice kao zvjezdice,

šapat koji me je omamio...

Bol koja nikako nije ličila na sebe. 

I otvorila sam joj vrata.

Blitz krieg.

Kapitulacija bez ispaljenog metka.

Zavarala me, 

doista nije ličila na sebe.

Od tada živimo

kao cimerice,

kao prijateljice ( ! ? ! ),

ja i moja bol,

iz dana u dan,

iz tjedna u tjedan,

iz mjeseca u mjesec.

Ja i ona,

ona i ja.

Moja bol i ja.

Pravim se da ne vidim 

kako mi krade sjaj iz očiju

i urezuje bore na licu.

Odbijam priznati

da remeti ritam mojih koraka.

Usprkos svemu,

ne otkazujem joj gostoprimstvo. 

Živimo jedna uz drugu,

živimo jedna s drugom,

moja bol i ja.

Ipak nisam sama dok je ona tu.

(Kako ljigavo... – postajem stroga prema sebi – 

zašto se spuštaš tako nisko,

glupi ženski stvore?!)

...Moja bol,

moja tiha, uporna,

sveprisutna bol.

A zatim bujica sjećanja 

i vrtlog nada bez osnova.

Opasan koktel.

Nevelik procent alkohola

ali konzumiranje svakodnevno.

Pa ubijaj se polagano ako ti je baš volja,

kukavico,

nadoholičarko,

boloholičarko,

glupi ženski stvore!

A nije vrijeme, vjeruj mi,

doista nije vrijeme za bol!

 Imaš ti pametnijeg posla!

Pospremi stan,

nahrani  zamorca, 

ispeci kolače!

Napiši još jednu

smiješnu dječju priču.

Ili si jednostavno pusti glazbu,

jednu od onih tvojih starih kazeta 

sa još starijim stvarima

i pjevaj uz nju,

onako tiho,

samo za sebe...