Zoran Gavrilović | Šetnja

Redovita šetnja poboljšava krvotok, jača srce i daje tijelu energiju. Istovremeno smanjuje stres, potiče lučenje hormona sreće i poboljšava raspoloženje. Šetnja s psom posebno je korisna – pruža fizičku aktivnost, socijalnu interakciju i osjećaj radosti. Nekoliko minuta dnevno dovoljno je da se tijelo osjeća snažnije, a um vedrije.

Teška vremena, strašna vremena. Žena nosi u rukama vrećice sa bocama. Prije nego što će krenuti do automata za ambalažu, staje i moli se. Vrećice su roza boje, kao barbikine haljine.

Mario je odlučio popiti nešto voćno i osvježavajuće. Sjeo je u kafić pun ljudi i uzeo prostor za sebe. Pogled mu gleda u prazno. Naslonio se, sjedi u stolici uspravan kao vojnik koji čeka poraze. Smeđa kožna jakna zakopčana do grla, na nogama farmerke – odjeća za ljude koji ne žele priznati svoje godine.

Gledam ga i razmišljam hoću li pozdraviti Maria. Ne poznajem ga i zurim u njegovo lice friško obrijanog čovjeka. Promaklo mu je mjesto ispod nosa, mala grudvica dlaka umjesto brkova. Po tome znam da u njegovom životu nema žene.

Odlučujem se pružiti mu ruku i kažem: „Ja sam Zoran.“ On me pogleda i odgovara: „Ja sam Mario.“ Želi doznati sve o meni prije nego što bi se upoznao. Iskren sam i otvoren i ne postavljam granice. Nikada se nisam stidio sebe, pa mi to nije problem. Pričam mu sve o hladnom jutru, o djeci, neuspjelim brakovima. Nabrajam činjenice. Nije to intimna ispovijest, da uključujem emocije; tek prolazna biografija za prolaznike.

On se otvara i priča mi o sebi. U mirovini je i živi sam. Prvo mu je umro tata, a onda je došla korona i otišla i mama.

„Sam si?“ pitam. Ispravljam se, pa ponavljam pitanje: „Živiš li sam?“

„Da,“ odgovara, šuti malo, a onda dodaje: „Imam mlađeg brata. Živi i radi u Zagrebu, ima obitelj i često navratim do njega. Zagreb je veliki grad. Onda idem u kino i na koncerte, a pratim i kazališne predstave.“

„To je lijepo,“ kažem. „Ali kako to da se nisi oženio i zasnovao svoju obitelj?“

„Nije bilo vremena,“ odgovara. „Morao sam brinuti za roditelje. Brat je otišao na studij i ostao živjeti u Zagrebu. Sve je ostalo na meni.“

„A kako provodiš vrijeme kada si sam u Đurđevcu?“ pitam.

„Čitam puno,“ odgovara. Zaključujem da je škrt na odgovorima i da ću iz njega morati čupati informacije, pa ga pitam: „Što čitaš?“

„Sociologe, psihologe i psihijatre – Fromm, Jung, Freud. Želim upoznati ljude.“

Razgovor opet zastaje. Pijem kavu i mislim da je razgovor gotov. Gledam golu voćku kroz prozor i pored nje bijeli dostavni auto. Ali Mario nastavlja: „Nikada nisam imao vremena za druge. Brinuo sam se za roditelje, radio… a sada napokon želim vidjeti tko su ti ljudi koji me okružuju.“

I dalje gledam kroz prozor, nije mi više do razgovora. Ipak, okrećem se prema njemu i tapšem ga po ramenu: „Eto, napravio si dobar korak – upoznao si Zorana.“ On me sumnjičavo gleda, ali ja stvarno nemam više vremena. Ispričavam se i odlazim svojim poslom.