Zoran Gavrilović | Brko

Rukavice štite ruke od ozljeda, hladnoće i štetnih materijala. Izrađuju se od kože, tkanine, gume ili sintetičkih materijala, ovisno o namjeni. Na gradilištu i u industriji sprječavaju posjekotine i opekline. U medicini smanjuju rizik prijenosa infekcija. Jednostavne su, ali nužne u svakodnevnom radu.

Svijet se može srušiti i nestati; može ići svojim putem i ništa se neće promijeniti. Doktor u privatnoj klinici rekao mi je da me muči prostata i da su mi povišeni markeri. Kaže da je to normalno za muškarca mojih godina.Trebam piti tablete i sve će biti u redu. Mene boli kurac za to. Zapravo, ne boli me kurac nego prostata. Sada to znam i znam da je ta bol uz koju se budim upravo ona. Muškarac mojih godina. Što to uopće znači. Postoje li stvarno godine kada muškarca mora mučiti prostata.

Ustao sam i otišao na gradilište. Dobar sam u onome što radim i dobro me plaćaju. Nije loše moći živjeti od nečega. Radim svaki dan, novac je na crno jer sam u kreditima i treba mi keš. Tu je i Brko, moj pomoćnik. On nema brkove; ima obrijanu glavu, tetovažu suze pored oka i puno je mlađi od mene. Brko pije i puši travu. Kad se napije i napuši, pretvori se u glistu i puže prema krevetu. Takav je svake večeri. Na poslu je dobar i sluša me. Jedno pivo, dva piva, ali ništa više.

Kod kuće sam siguran. Kuća je moje utočište. Sam sam je sagradio kad sam bio mlad. Tada su tu bili žena i dvoje djece. Sada više nema žene i nema djece. Igor je u Španjolskoj, Luka u Zadru. Čujem ih ponekad, ali oni žive svoje živote i nemaju vremena za mene. Mladi su i prvo žele napraviti sve greške koje sam i ja napravio. Kad se smire, možda se sjete da sam im tata.

Imam svoje knjige. Puno čitam i pišem. Ja sam arheolog ljudskih sudbina. Napisao sam dvadeset knjiga o mrtvim ljudima. Ne znam kako ni zašto, ali mislim da bi iza svakog čovjeka trebala ostati knjiga. Sve je krenulo slučajno. Bio sam na sajmu antikviteta u Osijeku i naišao na štand koji je bio izvan sajma. Držali su ga cigani. Na njemu su bile stvari skupljene iz napuštenih kuća. Nisam gledao stvari, samo knjige i papire. Tako sam pronašao svog prvog čovjeka: Hinka Vilića. Bio je veliki trgovac voćem i povrćem, imao skladišta, hladnjače i sušione. Prodavao je povrće od Virovitice do Osijeka. Imao je ženu Ingu i dvije kćerke. Umro je za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kad sam napisao knjigu o njemu, mislio sam da će njegova smrt biti moj život, ali knjiga se slabo prodavala i vratio sam se na građevinu. Nisam odustao.

Sada pišem knjigu o mljekaru Mirku Pašbajnu. Ne pišem stalno, nego kada stignem od posla. Čitanje njegovih pisama, bilježaka i poslovnih knjiga pričinja mi zadovoljstvo. Uzmem svoj mali digitalni fotoaparat i bilježim, spremam materijale za knjigu.

Jednoga jutra, bila je nedjelja, preturao sam po Pašbajnovim rukopisima i ispala je stara crno-bijela fotografija. Podigao sam je. Znao sam da nešto ne valja. Sa fotografije me gledao čovjek koji je bio isti ja. Protrnuo sam. Nemoguće, mislio sam. Ali bila je istina. Čovjek na fotografiji bio je moj lik, u odijelu onoga vremena. Pogledao sam poleđinu: pisalo je moje ime. U nastavku je stajalo “dragi bratić iz Sikirevaca”.

Pokušao sam pronaći nešto o njemu, ali nisam uspio. Taj bratić iz Sikirevaca postao je nepoznanica koja me mučila. Otišao sam u Sikirevce i tražio podatke, ali u lokalnoj župi nije bilo ničega. Ostao je misterija. Sve me to uznemirilo. Odustao sam od pisanja.

Sjedim sada. Jutro je, opet nedjelja. Ne pišem više. Brko sjedi preko puta mene i gleda me staklenim očima. Odjednom kaže: “Znaš, Damire, mogao bi ti napisati jednu knjigu o nama.” Smijem se. “Mogao bi, Brko”, kažem, i opet se nasmijem. Brko je u pravu.

Bio jednom jedan Brko. Pušio je travu i pio pivo. Trave je duvao previše, a ni u pivu nije znao za mjeru. Ali bio je dobar prijatelj.

Treba pisati priče o živima dok su još tu za mrtve ima vremena.