Kornelija Kuvač | Mreže koje su nas isplele

Ploha

soliteri osamdesetih

parketi koji su morali ostati čisti

transformacija ružnog pačeta prije sna

plačeš, a majka ne prestaje čitati

Andersena

vrtić je natopljen varikinom od šest ujutro,

najvažnije je biti čist,

a pletenice uredne.

Prvi kubik mreže

ravnopravnost nismo učile iz teorije

ni na barikadama

mlatile smo se s njima na kvartovskom betonu

penjale po garažama

hodale ivicama krova

mlatarale nogama nad gromobranima i gurlama

(s crkvenim tornjevima, kasarnama, morem i crvenim zalaskom kao kulisom)

ratovale i ljubile se po autima

padale s kestena

na leđa

subotom išle na zbor

nedjeljom na misu

ponedjeljkom vozile bicikle i oskvrnjivale spomenike

onda brale batine

pa mrežastih nogu ponavljale

nenaučeno.

Trodimenzionalne mreže (sa svih strana)

jednog smo dana postale 

hrana

dojkinje malih svemira

i čitavih sela

mreža kapilara, strija i žljezdanog tkiva

nemirne bijele kapljice

potoci tijela

kiselkasti mirisi

recepti za slatkiše

Gospa Marija

Poderane mreže

budimo se kao

dugonogi šišmiši

postale smo strašne

opasne

zmajsko leglo sigurnog koraka

sjajnih očiju i širokog osmijeha

jahačice najviših frekvencija

od nas noću bježe kopači podzemnih labirinata i pletači

miševi

štakori

i otrovni pauci