Darija Žilić | Siječanj

Sve se već odgađa za siječanj

Onda su dulji dani

Tako se kaže naizust.

I spor mjesec do sredine

A onda ubrzano teče sve do ruba

Potoka u šumi iz djetinjstva.

Netko leži u Traumi,

Jednom sam to bila ja,

Možda je isti liječnik koji je mene davno

Operirao na živo, kako sam rekla,

Bez anestezije. Vidim sliku sad.

I sve te žene koje su pale s grana

Doslovno, a ne kao ja koja sam pala

Odnekud, pa me život ipak sačuvao

Nije me sasjekao u biti.

I što ja još hoću?

Ne moram dvoriti čudake, ni spašavati

Svijet više, pustite me, ne trzam se

Na to, tko je tad mene išta pitao

I nju, tamo na podu jedne mračne kuće

Siječanj je snijeg, a brzi dani adventa

Prepunog prebrze hrane koju ne jedem

Otići ću u klasični japanski restoran

Sa djetetom, da pričamo i da mi po

Fotografijama kaže kakav je tko čovjek

A onda ću se uspavati na tjedan

I dani će biti dugi kao na nekom ljetnom

Otoku, a ljeto baš ne volim, volim nekad kišu

I oceanski prizvuk dana, i odmak od sebe

I uskrsnuće, ono koje dođe u mjesecu

Koji je svečan i lijep iza fasade,

Ne glumim lakoću i sreću, sječem maglu samo, nje će biti zauvijek.

I tišine za ponijeti u san.