Snježana Budanec | Sjenovita tijela

Raznobojna tijela

Nepoznatim ulicama šeću.

Prave sjene što padaju poput jesenjeg lišća

U krilo zemlje.

Guta ih mrak zaborava.

Nestaju u magli vremena.

Topot udarca kamena

Čupa pero.

Zvuk nosi vjetar u maglovite daljine.

Kroz nosnicu zime

Puštajući kapi muke

Za sjajnim sjenama

Što su začeta u mraku,

Nova neopažena tijela

Migolje se kao zmije na suncu.

Zauzimaju dah mrtvih sjena.

Krik i bol novih struja udara

O strop prolaznosti i davi vrijeme.

Probija kopljem suze u vječnost

Ostavljajući krvav trag sijača praznina.

Jeka groze pustoši

Budi sjenovita tijela

Iz krila rake.

Presvlači jedne iz kosturskih odijela

I povija ih u zvjezdana platna,

A druge vatrom pali

I pretvara ih u vječni dim.

Zemlja i dubina mraka iščekuju

Dan smaknuća čekićem

Dobrovoljne žrtve

U času o kojem nitko još pojma nema.