Sandra Halt-Ćuže | Premijera “Ćelave pjevačice” U GK Požega

Zašto se puca na vjenčanjima, rođendanima?

Zašto neki ipak pozdravljaju ispruženog dlana prema gore a onda se prave da su se samo češali iza uha?

Zašto se krimići prebacuju uživo u obiteljske domove?

Zašto vjernost košta jednog pogleda?

Nije ova predstava jaka zato što je odgovorila na ta pitanja, već zato što ih se usudila otvoriti.

A na nama je da pokušamo naći odgovore; ili ne.

Bradata žena u crvenoj haljini, hiperaktivni muž, androgena spremačica, izgubljeni bračni par u vremenu i prostoru i jedan vatrogasac. Ne, to nije predstava “Šest lica traži autora” nego postava premijerno izvedene “Ćelave pjevačice” u gradskom kazalištu Požega. 

Težina pitanja - koja su za nekog krucijalna a za ostale površna, za neke dubokoumna dok za druge suvišna – presijecana je ritmičnim songovima nastalih što iz brbljarija, zvuka koraka ili otkucaja smijeha, što iz mainstream pripjeva koji su svojevremeno obogaćivali eter glazbe i filma.

Zašto su unutar navijačke pjesme usred slavlja rođendana istovremeno izbili stihovi koračnice “Još Hrvatska ni propala” kao i “Za Beograd, za Beograd” koje razblažuje vječita diva vokala koji jednim zalogajem može pojesti Francusku?!

Nevjerojatno kako ta scena asocira na bjesomučnu vrtnju radiopostaja za vrijeme dnevne vožnje kad želiš pobijediti misli koje naviru te se u klaustrofobiji stijenke vlastite glave i vjetrobranskog stakla sudaraju jedna s drugom.

…

Zašto ljubavi, srce zvuče više kao nož u leđa nego ljubavni zov iako crvena na crnoj podlozi treperi nemalo irirantno od rukavica, preko haljine sve do bandane i ruža… Crvena kao strast, muka, pobjeda i poraz u jednom. Vrtlog nagona.

Igra s rodnom zamjenom uloga na prvu djeluje kao trendovski potez ali na drugu već podsjeća na to da smo u problemu, svjesnom i nesvjesnom činjenju posve isti: jednako željni, jednako slabi, jednako sami. Podložni smo igrama moći, obećanjima jačih, bijegu na jarko svjetlo (poput noćnih leptira) da pobjegnemo od svoje boli ili nekog izvornijeg “ja”.

Prikazati ljude u trivijalnim momentima života kao lutke u trgovačkom izlogu ispala je vještina  prikazivanja života. 

Tjera nas zapitati se: što se događa van teatra apsurda kad se svjetla ugase?

Komad nastao kao redateljski rad Anice Tomić uz asistenciju Matka  Trnačića hrabro su iznijeli diplomandi glume osječke Umjetničke akademije:

Gabriela Redžić

Ana Lanščak

Domagoj Pintarić

Petar Sekelez

Dorian Vicić

Anabela Kika Sulić

Matko Trnačić.

Na momente iznimno sirovo, dinamično i konfuzno. Tome značajno doprinosi igra svjetlosti, majstora Gorana Krmpotića i majstora tona Daria Haka.

Moram biti iskrena; shvatila sam da nisam ništa shvatila. Ili to znači da ju moram pogledati ponovno?

Je li to predstava apsurda zato što žonglira našom stvarnošću na apsurdan način  ili zato što u konačnici sasvim vjerno prikazuje naš svijet?

Osvrt napisala: Sandra Halt-Ćuže  

(spisateljica i ljubiteljica umjetnosti)