Svaki dan odnosio sam
zemlju u kapi
maslini
da je nahranim.
Iskopavao rukama,
izvlačio ispod oštrih kamenja.
Naša sirotinja
nije se mogla zamisliti.
Da se dobije plodne zemljice
iz kamenih su brda
nicale kuće,
a u vrtu rasla maslina.
Tepali smo joj: „Dobra naša!“,
milovali deblo,
obećavali da ćemo urod u bisagama nositi,
na sajmu prodavati, mnoge nahraniti.
Grane joj se povijale,
listovi lahorili,
more se ogledavalo u njima.
Glatka kora uzvraćala mekoćom
težačkim rukama,
nudila gnijezdo lastama.
Nadajući se da djeca neće okusiti gladi
satima smo veslali na druge obale,
ne zaboravljajući nikada u kapi ponijeti šaku zemlje
maslini.
Sanjali smo pod teretom.
Djeca nam danas sanjaju pod teretom turizma,
samo da maslinu ne zaborave.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.