Mario Lobor | Dušna noć

2. studenoga 1999.

Dušni dan sada je bio dušna noć. Ivan i Sonja polako su se udaljavali od centra. Nebodere, ispunjene kafiće, štandove s kestenima i šoping-centre polako su zamjenjivale obiteljske kuće s drvenim ogradama bijele ili plave boje, bujnim travnjacima i ponekim cvjetnjakom. Na svakom prozoru gorio je bar jedan lampaš. U hladnom zraku osjećao se sjetan miris šibica, ruža i ljiljana, a na noćnom nebu nazirali su se prvi oblačići magle.

- Objavila si članak na četiri stranice – Ivan progovori, osjećajući pritom neko zagonetno olakšanje, kao da se cijeli dan pripremao to reći. – To je sigurno neki rekord za crnu kroniku. I to članak o žrtvama, ne počiniteljima.

Sonja se tužno nasmiješi. – Svi su oni imali svoje živote.  A upoznala sam ih kada su im završili. Naravno, intervjuirala sam i par preživjelih… a kaj da ti velim, pročitao si. – Zadnju rečenicu izgovorila je s primjesama i ponosa i zahvalnosti. I tek malo zebnje.

- Čudi me da je urednik pristal na to – Ivan napomene, pritom malo usporivši.

Sonja zavrti glavom. – Rekao je da je to dobro za list. Da ćemo ispasti humanisti.

Ivan se zamisli. Još kao klinca, rubrika crne kronike u dnevnim novinama ispunjavala ga je hladnim strahom, ali i posebnom, nekako uzbudljivom znatiželjom. Kada je Sonja, nakon završenog studija novinarstva i šest mjeseci pisanja o cijenama na Dolcu, počela pisati za taj mračni kutak dnevnih novina, Ivan se tek spremao za srednju školu. Sada ide na Policijsku akademiju, a Sonja je u međuvremenu napisala još stotine članaka o kriminalu svih mogućih vrsta, iz svakog kutka Hrvatske. Ipak, najbolje je reportaže pisala o Zagrebu, svom rodnom gradu. Kada ju je prvi put vidio, baš u svom kvartu, Sonja je fotografu davala savjete kako „efektno“ fotografirati mjesto zločina za sutrašnji članak. Ivan je tada bio s prijateljicom iz srednje, u koju je bio ludo zaljubljen. Dobro, možda ne baš ludo, ali iskreno. Ona je, dan nakon mature, odselila u Kanadu.

- Drago mi je da si upisao akademiju – Sonja odjednom kaže, kao da je znala što mu je na umu. Još uvijek se smiješila, ali sada ipak veselije, toplije. Žarki plamenovi lampaša milovali su joj ozareno lice i kratku plavu kosu.

Ivan tiho uzdahne, osjećajući trnce u rukama i toplinu u srcu. Želio ju je zagrliti, i poljubiti (ne nužno tim redom). To je želio stotinu puta prije, ali noćas ga je ta želja vukla tako snažnom, magnetskom silom. Osjećao ju je u svakom duhu. Ipak, to mu se sada činilo prilično neumjesno, i nedostojanstveno, u noći obasjanom plamenovima koji gore za duše. Stoga je samo ispružio ruku, pritom duboko udahnuvši, i dodirnuo Sonjinu. Čekao je njen tihi odgovor, dok mu je srce lupalo ludom jačinom, a noge su mu drhtale. 

Sonja mu podraga unutrašnjost dlana, ispunivši ga slatkim mirom, i ostavi ruku na mjestu. Sada je ponovno bio red na njemu. Ivan odahne i primi Sonju za ruku, a ona njegov blagi stisak uzvrati vlastitim. Nastavili su, držeći se za ruke, kročiti dalje u Dušnu noć.