Sunce je visoko gore. Vruće je. Žega. Svaki udisaj je napor. U ovo pretoplo ljetno poslijepodne, teško je napraviti išta više osim odmoriti. Odmoriti sve. I misli su nekako lakše, manje zamršene. Dođu i odu. Kao valovi koje dolje na plažu donosi ovaj topli vjetar.
Ležim u hladu. Gledam u ruševno zdanje koje mi zaklanja pogled na šumu. Potpuno odudara od okoliša. Strši u ovoj ljepoti prirode. Ipak, dovoljno je veliko da pruža hlad na dobrom dijelu dvorišta. Možda i tako odvratno ružno ima neku svrhu.
Gledajući ga, pogled mi ne može izbjeći divlju smokvu koja se uzdiže s jednog ruba zarasle terase. Sjećam se kad sam je prvi put vidio prije par godina. Vjetar ju je donio odnekud, iznenada, jednog proljetnog jutra. Zajedno s ostalim smokvama počela je rasti iz starog betona. Takva divlja ne može dati plod, može samo rasti, kasnije umrijeti i pritom se možda srušiti na tlo. Kakav li je to život, bez cilja, pitam se na tren, no misao mi brzo ispari kao i led koji sam maloprije stavio u čašu.
Smokva i sad stoji na istom mjestu. Veća je nego onda kad sam je vidio prvi puta. Narasla je i od prošle godine. No pojavilo se nešto novo, jedan detalj kojeg prije nije bilo. Rub terase iz kojeg izlazi smokva oštećen je. Korijen, koji se razvio u tek par centimetara zemlje i naslaga lišća, sada prodire kroz slojeve betona. Pukotine su jasno vidljive. Hoće li se potpuno odvojiti i otpasti? A smokva, hoće li ona ostati stajati i bez tog betona? U jedno sam siguran. I male klice mogu razbiti nešto čvrsto i veliko. No za sve treba vremena.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.