"Zvijezde nas gledaju s neba", Zbornik hrvatskih i poljskih aforista, Ive Mije Andrića

 

Nakon digitalnog izdanja na portalu digitalne-knjige.com, Udruga hrvatskih aforista i humorista objavila je i tiskano izdanje knjigu "Zvijezde nas gledaju s neba", Zbornik hrvatskih i poljskih aforista, koji je priredio Ivo Mijo Andrić, autor već pet dvonacionalnih aforističkih zbornika. U ovom šestom zastupljeno je ukupno 154 autor(ic)a , a uz priređivačev predgovor, pogovore zborniku napisali su Andrzej Majewski, Mladen Vuković i Aleksandar Čotruć. Evo dijela teksta Mladena Vukovića.

MIRISI POLJSKOG I HRVATSKOG AFORIZMA

Hrvatsku i Poljsku vežu duboke povijesne veze. Iako je Poljska po površini pet i pol puta veća i ima deset puta više stanovnika, te su dvije republike slične: obje su i pomorske i kontinentalne, danas članice EU i NATO saveza, u njima žive pretežito katolici, Poljaci rado ljetuju na Jadranu... Iz južnih krajeva Poljske, koju hrvatski povjesničari zovu i Bijelom Hrvatskom, prije trinaestak stoljeća krenula su hrvatska plemena k Jadranu, gdje i danas žive. Neki su hrvatski sinovi, potjerani u ratove za tuđe zastave, prije stotinjak godina položili svoje kosti po galicijskim poljima i brdima. Možda nisu slučajno u hrvatskom i poljskom grbu samo bijela i crvena boja.

Posebno su ojačale međunacionalne veze između hrvatskog i poljskog naroda u posljednjih pola stoljeća. Slavna novovalna rock grupa Azra 1981. objavila je pjesmu Poljska u mome srcu kao hrvatska podrška sindikalnom pokretu Solidarnost i buntu gdanjskih brodograditelja. Tri godina ranije za papu je izabran prvi put Poljak, Karol Wojtyła, veliki prijatelj Hrvatske, danas sveti Ivan Pavao II. koji je triput hodočastio u Hrvatsku pa su mu brojni pjesnici posvetili pjesme koje je Petar Vulić objavio u zborniku Sveti otac papa Ivan Pavao II. (Split, 1996.), a ta bi pjesmarica u čast i zahvalnost novom svecu tri desetljeća kasnije bila nekoliko puta obimnija.

Plodne su i hrvatsko-poljske književne veze. Hrvatska narodna balada Asanaginica, prvi put tiskana 1774., sedam je puta prepjevana na poljski jezik. Prijevodi poljskih književnika počinju se od 1881. objavljivati u hrvatskim književnim časopisima. Poljsko-hrvatski rječnik priredili su Milan Moguš i Neda Pintarić (Zagreb, 2002.). Prije šezdesetak godina hrvatski su čitatelji upoznali i klasike poljske satire, zahvaljujući prevoditelju Đorđu Šauli, tiskana je vrijedna knjiga Poljska satira (Zagreb, 1964.) u kojoj je priređivač Zygmunt Stoberski izabrao desetero autora aforizama i poetskih fraszki. Od tada se i Lecovi aforizmi počinju objavljivati u hrvatskim humorističkim listovima, ili na predzadnjim zabavnim i enigmatskim stranicama gdje se mogla proturiti pokoja britka misao u kojoj dežurni cenzor nije prepoznao što je pisca htio reći. Stanisław Jerzy Lec, kralj suvremenog (istočno)europskog aforizma, bio je najsnažniji akcelerator koji je ubrzao puls i satiričku žaoku hrvatske aforistike koja sljedećih desetljeća doživljava svoj procvat. Tako su Poljaci imali Leca, a Hrvati Krkleca.

I evo novog mosta između hrvatske i poljske satirične književnosti, mosta koji gradi neimar riječi Ivo Mijo Andrić, uz pripomoć vodećeg srpskog aforista Aleksandra Čotrića, koji je objavio antologiju poljskog aforizma Poljski put (Beograd, 2019.) u kojoj je na 560 stranica uvrstio 163 autora, među njima četvoricu nobelovaca. Iako aforističko korijenje i u poljskoj i u hrvatskoj književnosti nalazimo već u 16. stoljeću, Andrić se u svom duologiji odlučio uvrstiti po 77 autora s obiju strana (udaljene) granice koji su pisali aforizme i slične kratke diskurse u proteklih stoljeće i pol, od najstarijeg Aleksandera Fredra (1793. - 1876.) do Filipa Karačića (1991.). Tako je lakše pratljiv put aforizma koji je rastao od poučnih, refleksivnih i mudroslovnih ozračja do aktualnih uzleta konkretnih satiričnih uboda u licemjerne obrazine društva.