Senka Bradarić | Fališ mi

Ispred mene je još jedna noć u kojoj se carstvo samoće otvara, a ništa gorče od strašnih noći punih čekanja. Dok lovim misli začarane u čežnji satkane zlokobna slutnja grudi mi para.

Gdje li si sada ? Gdje se tvoj brod pučinom valja?

Gledam more. Osluškujem huk vala koji mi govori da nas je vihor razdvojio na divljem oceanu, a srce kaže – spojit će nas valovi na mirnoj obali.

Ljube moja, zov mora i daljine bio je jači od nas samih. Jači i od ljubavi. More nas je rastavilo. Sve je utihnulo. Sve osim tužnog huka vala. Nikad više radosne glazbe od koje drhtaše čitav svemir.

Mili moj zauvijek su ostali na morskoj stijeni slatki poljupci začinjeni medom od ljubavi. Zauvijek su  zlatnom pjenom  zavijeni. U trenu mi kroz glavu prođu svi trenuci provedeni s tobom  kao što smrtniku pred smrt prođe čitav život. Da smrt –pomislim. Dobar izraz. Upravo je umrla jedna ljubav. A moje je lice kao cvijet  na čije je latice zora upravo spustila kapljice rose. Potekoše suze  ostaše snovi, a  ljubav koju su očistile suze vječno će ostati čistom i lijepom.

Vrijeme klizi milo moje, a ono najljepše ostaje u grudima. Sve moje s tobom nesta, samo tvoj odraz utkan  u  mom srcu  osta.

Ljube moja ovo pismo nema adresu. Spustiti ću ga u more  neka pluta  u boci nošeno valima  i nikad ga pročitati nećeš. Nismo mi dvoje  što suđeno im da se vole.

Mirno ti more  ljube  moja.

              Zauvijek tvoja

P.S.

Fališ mi.