Ruža Zubac-Ištuk | Sve je u životu

 

Mravima kuća, od malo zemlje i pruća, nije tijesna

ni uska staza života kojom ulaze u svoje svetište, u svijet vremena.

Oni znaju kad sunce vrata otvara i zatvara,

kad noć bez riječi zove na počinak krajolik i trudbenike,

i ne odazivaju se ni prije ni poslije (točnost im je iskaznica osobnosti),

i ne pružaju ruke za prosutim dijamantima između neba i zemlje,

gladi i pohlepe u odsjaju koji bježi.

Ne poznaju nišan, ni bodež u koricama spreman na potez ruke,

ni strah od umornih anđela koji vrebaju nadomak jeseni

dok pune zlatne pehare za pohode dušama ljudskim.

Znaju da rijeke i brda nisu imovina crnih ruku podzemlja

koje ruše planine, presušuju rijeke – otimaju dostojanstvo prirode

i na njemu grade nastambu svome egu.

I ne plaču nad elementarnim nepogodama.

Ne čekaju procjene kad im rogovi bika unište mravinjak – 

dom za život svagdanji u kojemu blaguju mir ne žvačući događaje 

iz prošlosti prizivajući pretke i njihovu političku orijentiranost, 

kolektivnu krivnju.

Njima ne trebaju rodni listovi, domovnice, putovnice, smrtovnice

jer razum im kaže da je sve u životu organizirano unutar života –  

samo ga treba znati slijediti.

Kad bi to ljudski um barem pokušao…