Uranjam u buku žamora; ljudske glasove ne razaznajem, samo pucketanje jezika, kao da su oko mene močvarne ptice u sezoni parenja.
On je živio u staklenom kavezu; nije u njemu zapravo živio, ali to je bio njegov posao. Provest će na njemu pola života.
Kada se zaposlio, šef ga je odveo do staklenog kaveza i rekao mu: „Od sada je to tvoj posao; imaš mali prozorčić kroz koji gledaš ljude i govoriš. Tvoje riječi moraju biti uputstva što će ti ljudi dalje raditi. Ako treba, možeš biti odlučan i odrješit, kao prometni znakovi, jer tvoje riječi nisu za raspravu. Na stolu imaš knjigu. Knjiga ima crne korice i velika je da svatko zna da smo mi ozbiljna institucija; u nju ćeš zapisivati imena posjetitelja. Pored nje je telefon sive boje, jer stvarnost je siva i mi ne želimo da itko pomisli da je ružičasta. Na telefon možeš pozvati sve službenike s prvog, drugog, trećeg i četvrtog kata; oni će doći u ovu čekaonicu ispred tvoga staklenog kaveza, jer čekaonica je mjesto susreta. Ljudi dolaze s problemima, a naši činovnici imaju rješenja.“
David je išao za svećenika još kada je bio dijete. Bog mu se obratio i rekao mu: „Računam na tebe.“
Volio je ići u crkvu, ministrirati, slušati propovijedi. Crkva mu je bila drugi dom - Božji dom.
Ali kada je krenuo u školu za svećenika, više nije čuo Boga. Ljudi oko njega postali su nervozni, a on se zatvorio kao školjka. Čuo je samo lupanje svoga srca. Rekli su mu da je doživio nervni slom. Sljedećih godinu dana dom mu je bila bolnica bijelih zidova. Nije pričao. Zaboravio je sve što je znao o sebi.
Liječnici su mu propisivali lijekove i pokušavali razgovarati s njim, ali on se još nije mogao vratiti; nije znao kojim putem da krene, a da se to zove povratak. Put kojim je išao do sada ostao je u sjećanju poput amputiranog uda kojeg više nema.
Tradicionalno hrvatsko tetoviranje u Bosni, osobito među katoličkim stanovništvom u središnjoj Bosni i na području oko Kupresa, Livna, Rame i Kraljeve Sutjeske, ima duboke povijesne i simboličke korijene. Ove tetovaže, poznate pod nazivom „sicanje“ ili „bocanje“, bile su običaj koji su žene i djevojke prakticirale još od osmanskog razdoblja. Najčešće su se radile na rukama, prstima, zapešćima i prsima, a motivi su bili jednostavni, ali izrazito simbolični — križevi, rozete, zvjezdice, grane, krugovi i geometrijski uzorci. Cilj tetoviranja bio je očuvanje vjere i identiteta u vremenu kada su katolici živjeli pod osmanskom vlašću.
"Gladan sam", rekao je prvo praznoj sobi; a onda su ga čule i sestre. Dobio je svoj obrok — rižu, piletinu, salatu i kolač. Pojeo je sve. Svi su bili zadovoljni s njime; doktori su trljali ruke, sestre su se osmjehivale kada su mu dolazile u sobu. David je krenuo na put oporavka i svi su bili sretni zbog toga. Jedino David je znao, ali to nikome nije rekao, da na tom putu više nema Boga.
Roditelji su počeli ponovo dolaziti u posjete, dolazili su i prijatelji, ali po preporuci doktora, dio života u kojem je David htio služiti Bogu i klanjati mu se bio je izbrisan. Doktori su mislili da su za to zaslužni lijekovi, a roditeljima je bilo svejedno. Jedina bitna stvar bila je da se David vratio u život.
Ubrzo nakon što je izašao iz bolnice, našli su mu posao na porti bitne gradske ustanove.
To nas vraća na početak priče: David radi u staklenom kavezu.
Morao je pozvati službenicu Ildiko jer je imala stranku. Ildiko dolazi do vrata; David izlazi iz svog staklenog kaveza i pravi rukama ispriku. "Stranka je otišla", kaže Ildiko i gleda u zatvorena ulazna vrata.
Odjednom, vrisak na vratima: „Bogomoljka! Bojim se, ubij je, Davide!“ David zbunjeno gleda u vrata, ali ne vidi ništa.
"Tu je, na okviru vrata", vrišti Ildiko,"mimikrira se u smeđe!"
David sada pažljivo pregledava okvir rukom.
Ildiko vrišti: „Ubij je!“
David sada vidi bogomoljku. Stvarno je na okviru vrata. Okreće glavu prema Ildiko i kaže smirenim glasom: „Ne mogu, znaš, to je bogomoljka; ona se moli Bogu.“
Ildiko se sada malo smirila. „Davide, ja sad idem u ured; kada se vratim, hoću da bogomoljke više ne bude.“
Davidova topla ruka još je na vratima, usta mu tiho izgovaraju: „Bogo-moljka.“ I zna da neće učiniti ništa protiv tog čudesnog stvorenja, ne sada, kada mu se Bog ponovo vratio.
Ne znam da li jedno stvorenje može vratiti čovjeku boga. Priča je istinita. Bogomoljka je ostala živa zato što se zove bogomoljka. I David je ostao živ i još je u staklenom kavezu sam. Ili možda sada više nije sam kada ima Boga.
