Irena Ivetić | Oči suncokreta

                                         Mojoj majci Franciski

Duboko udišem ljetno jutro. 

Svježe. Mirisno. 

Prekrasno. 

Neopisivo i neodoljivo. 

Noćašnjom kišom grad je temeljito opran 

i osvježen. 

Regeneriran. 

Resetiran, rečeno rječnikom ovog trećeg tisućljeća 

(koji meni nije osobito drag, 

ali ta riječ mi baš odgovara 

za ovaj stih i ovo raspoloženje). 

Jer i ja se osjećam upravo tako – 

regenerirano i resetirano. 

Uz cestu, prugu i rijeku, 

iz malenog vrta 

gledaju me dva suncokreta. 

Smiješe mi se njihova okrugla lica. 

–Dobro jutro! – dovikuju  mi      

dok prolazim svojim biciklom.   

Gledaju me 

svojim širom otvorenim očima. 

Oči suncokreta 

u svežem jutru ljetnom / ljetnom jutru.    (što je bolje?)

Oči suncokreta. 

Oči moje majke. _____________________________________

Laboratorij požeške bolnice, 12.7.2018.

Irena Ivetić