Teodor Horvat | Kad bi zvona znala govoriti

 

Kad bi zvona znala govoriti, rekla bi nam mnogo toga. Ali ne znaju. Umjesto njih govori čovjek koji ih je poznavao u dušu — bivši zvonar đakovačke katedrale. Njegova priča nije samo o zvonima, nego o čovjeku, o smjeni epoha, i o tišini koja ponekad kaže više od zvuka.

Zvona ne govore riječima. Ali kad zazvone, odzvanjaju više od tona — u njima živi povijest, zajedništvo, molitva, i ona sveta tišina između udaraca.

Zvona su više od metala. Ona su glas crkve, ritam dana, poziv na sabranost, i nijemi svjedoci vremena koje prolazi.

Izrađena od zvonovine — legure bakra i kositra — zvona nisu obična bronca. Ona su oblikovana da pjevaju. Zvonovina im daje ono što ih čini vječnima: jasan, rezonantan ton koji se širi daleko, otpornost na koroziju jer žive pod otvorenim nebom, i dugovječnost jer neka pamte stoljeća. Razlikuju se od obične bronce po preciznom omjeru i načinu obrade — sve je podređeno savršenom zvuku.

Dva vitka tornja đakovačke katedrale uzdižu se visoko nad ravnicom, poput stražara vremena. Visoka 84 metra, izgrađena od crvene fasadne opeke, njihova silueta probija slavonsko nebo i vidljiva je izdaleka — pa i s polja gdje težaci savijaju leđa pod suncem. Crvena boja opeke, u kontrastu s plavetnilom neba, daje tornjevima dostojanstvo i toplinu — kao da su nikli iz zemlje, a ipak pripadaju nebeskom.

U njihovim grudima, u zvoniku koji povezuje oba tornja, danas se nalazi sedam zvona. Svako ima svoj ton, svoju svrhu, svoj trenutak u danu i povijesti. Zajedno čine zbor koji ne pjeva riječima, već udarcima, tišinom i sjećanjima.

Najstarije među njima, zvono svetog Pavla — Paulus — pamti više od stoljeća molitvi, strahova, nada i sabranosti. Njegov glas nekoć je bio jedini — tanak, ali jasan, poput poziva na molitvu u tišini polja. Zvonilo je kad su se ruke težaka sklapale u podne, kad su djeca trčala iz škole, kad su se vijesti prenosile šaptom.

Vrijeme je donijelo novo zvono — veće, dubljeg glasa. Zvono Ivana Pavla II. preuzelo je njegovu ulogu. Svečanije, snažnije, ono ne šapuće — ono govori. Ne podsjeća — ono poziva.

Ipak, staro zvono nije zaboravljeno. Njegov glas još uvijek odzvanja u sjećanjima, u tišini između udaraca novog zvona, u slici seljaka koji zastaje u polju i sklapa ruke — ne zbog zvuka, već zbog poziva.

Baš kao i stari zvonar, koji je svakodnevno potežući konopce doticao ljudske duše — bez riječi, bez ruku. Njegove ruke godinama su hvatale debele, hrapave konopce povezane sa zvonima visoko iznad naših glava. Svako zvono imalo je svoj konopac, svoj otpor, svoj karakter. Zvonar je znao: zvono svetog Pavla traži strpljenje, ono manje — brzinu, ono novo — snagu. Nije bilo uputa, nije bilo automatike. Bio je to odnos — čovjeka i zvuka.

„Zvono ti ne kaže kad treba zvoniti,“ govorio je. „Ti moraš znati.“

Zvonio je ujutro, u podne, uvečer. Za vjenčanja, sprovode, blagdane. Kad je selo trebalo znati da se nešto dogodilo. Zvuk nije bio samo ton — bio je poruka.

Danas, konopaca više nema. Zamijenile su ih žice — tanke, tihe, povezane s mehanizmom koji zna vrijeme, zna broj otkucaja, zna sve — osim osjećaja.

Zvona sada zvone sama. Nitko ne stoji ispod njih. Nitko ne osluškuje vjetar, ne gleda u nebo, ne pita se je li vrijeme. Zvuk dolazi točno, precizno — ali bez dodira.

Zvonar još ponekad dolazi. Pogleda prema tornju, zastane, kao da čeka da ga zvono pozdravi. Ali ono ne zna da je tu. Zvoni jer je programirano. Zvoni jer je vrijeme. Zvoni bez čovjeka.

„Zvono zna zvoniti,“ kaže tiho, „ali ne zna zašto.“

Prisjeća se Angelusa — molitve u podne, kad su zvona govorila ono što riječi nisu mogle. Tri kratka udarca, pa pauza. Tri udarca, pa tišina. Tri udarca, pa dugi ton. Tako se molilo. Tako se znalo da je vrijeme stati, sklopiti ruke, pogledati prema tornju.

„Nije bilo sata,“ kaže, „bilo je zvono.“

Zvona su bila ritam dana, ali i ritam života. Kad je netko umro, zvonilo se drugačije. Zvuk je bio spor, težak, dubok. Ljudi su znali — netko je otišao. Zvonar je znao i tko, i kako, i kada.

„Zvono ne plače,“ govorio je, „ali zna tugovati.“

A kad su se slavile mise, kad su se rađala djeca, kad su se ljudi okupljali — zvona su pozivala. Njihov ton bio je svjetlo, bio je poziv, bio je ruka koja vodi prema crkvenim vratima.

„Zvono ne govori,“ kaže, „ali zna dozvati.“

Danas, Angelus zvoni sam. Zvonar više ne stoji ispod tornja, ne broji udarce, ne osluškuje tišinu. Zvono zna vrijeme, ali ne zna trenutak. Zna broj, ali ne zna molitvu.

Ipak, u njegovim rukama još uvijek živi osjećaj konopca. U njegovom srcu još uvijek odzvanja ton koji nije samo zvuk, već prisutnost. Jer zvona, kad ih čovjek dotakne, ne zvone samo metalom — zvone dušom.