Maksimir: zelena oaza usred gradske vreve.
S jedne strane asfalt, zgrade, tramvaji i stadion
A na par koraka dalje, stoljetni hrastovi i borovi
Rascvala jezera, geganja divljih patki i zujanje vilin-konjica.
To je ta, tako zagonetna, „urbana priroda“.
Gdje su, ne tako davno, zavijali vukovi i rovali veprovi
I gmizali poskoci, i letjeli sokolovi
A i danas se ponekad nađe lisica, i srndać, ili jastreb u letu.
Evo, odmah do ulaza, tu je Vratareva kućica
Glatkih bijelih zidova i zelenih vrata
A tek malo dalje, na početku prostrane šume
Tu je Paviljon jeka, nedaleko Prvog jezera.
I kao da te povijest glasova sada doziva da uđeš
Pa kažeš nešto lijepo, da odjekuje starim zidovima
I obližnjim granama, i modrozelenom vodom.
A ako ti ništa posebno ne padne na pamet
Možeš barem reći: „Jeka, jeka, jeka…“
I istu ćeš i čuti, a srce će ti zaigrati.
Slike Drugog jezera nekada su krasile zagrebačke razglednice
Sasvim je jasno i zašto
I danas je jednako lijepo i čisto
Kao i šareni cvjetnjak ispred njega
A Kameno sjedište te tiho poziva
Na slatki odmor i uživanje u pogledu
Ipak, lagano kročim starim puteljcima
Vučen nitima prirode
I napajam oči zelenilom.
Na svakom uglu teče potok Maksimirec
Ponegdje presušen, ali u blizini se već žubori
A sunce se osvjetljava na malim valovima.
Vidim, bršljan grli velebna stabla
Dok usamljene klupe, neke starije od drveća
Nude odmor u hladu.
Pazim da ne stanem na krtičnjake
Između panjeva odavno posječenih stabala.
Ponegdje nalazim grmove djeteline
Niti ne tražim onu s četiri lista
Jer sve su ukras prirode.
Kao i mali plavi leptir, koji se, gledam, zabavlja u zraku.
A povremeno, znak na stablu nas podsjeća, ili upozorava:
Ostavljeno divljini.
Čujem djetliće, ali nikako da ih vidim
Pa proučavam brojne žireve na livadi
Neke s kapicom, druge bez
Dok cvjetnjacima zadovoljno bruje pčele i bumbari.
A šumski mravi, na tisuće, marljivo kopaju neuništive tunele pod našim stopama
Gurajući zrno po zrno zemlje, iz dana u noć.
To je, moglo bi se reći, „pitoma divljina“.
I znam, tu blizu je zoološki vrt
S daškom divljine sa svakog kontinenta
Nositelj veselih dječjih uspomena i znatiželje -
Ali sada ću radije ostati tu
Mirisati bagrem i lipu u proljetnom cvatu
I gledati skakavca u travi, ili zebu na grani
Pa kosa na livadi, i sjenicu u letu.
A najljepše mi je vidjeti ježa kako trčkara, bucmast i bodljikav
Pa slatko gricka divlje jabuke i kruške
Onda pokušava otvoriti ljusku oraha
Ili se smota u klupko i glasa: tuk-tuk-tuk, tuk-tuk-tuk…
Evo, Treće jezero, tu na brdu
Okruženo bujnim zelenim stablima
I samo jedna tanka, bijela vrba usred njih.
A jedno deblo leži usred vode, kao putokaz
Dok divlje patke lagano plivaju površinom vode
Praćene kornjačama, i barskim i onim s crvenim ušima
Koje povremeno izađu i sunčaju oklope
Na tankim granama oborenog stabla.
I stigao sam do Vidikovca, s kojeg se vidi cijeli park
Račva se na Treće i Četvrto jezero
Pa na dječje igralište i kapelicu svetog Jurja.
Nakon dugog, čeznutljivog pogleda, idem dalje
Dok mi šljunak i grančice kvrckaju pod nogama
Na odavno popločenim stazama.
Tu i tamo, uz gustiš, vidim zelene pipe
Kakvih je nekada bilo po cijelom Zagrebu;
Pune žustre, bistre vode
Pružaju i osvježenje i slatkoću sjećanja.
A iz tla, tu i tamo, vire znakovi s porukom: Nek' se pčele vesele!
Konačno, tu je i velebni sokol na svom prijestolju
Do kojeg vode kamene stube, koje još nisam izbrojao
I tako je lijepo okružen s deset procvalih lipa -
Stoji na kamenju iz 115 dijelova Lijepe Naše
Posutih s bezbroj ureza vremena
Donesenih za teških, burnih, ali složnih vremena.
Nadgleda cijeli park, raširenih željeznih krila
Ukrašen pažljivo uklesanom šahovnicom, i slavnom posvetom
Kao zaštitnik Domovine.
Na samo par metara dalje, još uvijek stoji, i raste, hrast Dedek
Velebno stablo raskošne krošnje i divovskih korijena
Koje tu crpi snagu, i pruža hlad, već dulje od 600 godina
Kojeg niti grom-dvaput-nije mogao satrati.
Milijuni njegovih listova hranili su maksimirsku zemlju
I onda ponovno procvjetali svakog proljeća, kroz sva stoljeća…
Potom, dalje desno, stoji kapelica svetog Jurja
Veličanstveno zdanje okruženo prirodom.
Svaki kamen i opeka pažljivo su postavljeni
S krasnim drvenim vratima, i pečatom baštine
Te brižno uklesanom posvetom iznad ulaza
Kao podsjetnik svakom izletniku i prolazniku
S plavim stropom posutim zvijezdama
I mramornim podom, crnim i bijelim, s tisućama utkanih koraka
Gdje sveti Juraj, i Mojsije i Aron, a uz njih Petar i Pavao
A iznad Bogorodica, pa Isus Krist, i Ivan Krstitelj
Pozdravljaju i štite svakoga tko kroči parkom
Bilo da uđe, možda dodirne ogradu
Ili dotakne stare zidove, ili samo prolazi.
Blizu je Četvrto jezero, bistri odraz guste šume
Ukrašeno Ribarskom kolibom, pažljivo obnovljenom
Pa Peto jezero, duboko i široko
Dragulj čiste vode, ispunjen bogatstvom riba
A odmah do nje Livada leptira, košena samo jednom godišnje
Puna raslinja i peluda, i veselog zujanja
Volim i Obelisk u obliku piramide, sa sedam pozlaćenih vijenaca
Neobična ali lijepa posveta, usred dražesne Doline Dalija -
Krasnog cvjetnog broša, brižno njegovanog stoljećima;
Spomenik gdje stari stihovi, na latinskom i na hrvatskom
Govore o plemenitim namjerama
Koje su se, napornim radom, i ostvarile
Te sada bude i nadu i maštu.
I žudim za, sada utihnulim, kutcima za čitanje poezije
Još iz doba Jurjavesa…
I svako-malo, vidim radnike na kosilicama, ili u malim kombijima
Uvijek vrijedne, često nasmiješene, ponekad mi mahnu
Oni svakodnevno park čiste, te kose, i zalijevaju
Pa sade nove živote po bujnim livadama
Gradska buka gubi se u pjevu vrabaca i kosova
U tupkanju djetlića, te zujanju pčela i zrikavaca.
Svaki list, travka, cvijet i grm
Čiste zrak, hrane dušu, i pričaju vječnu priču -
Priču o zelenom blagu Zagreba.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.