O nama

ponedjeljak, 25. kolovoza 2025.

Mario Lobor | Himna Maksimiru

 

Maksimir: zelena oaza usred gradske vreve.

S jedne strane asfalt, zgrade, tramvaji i stadion

A na par koraka dalje, stoljetni hrastovi i borovi

Rascvala jezera, geganja divljih patki i zujanje vilin-konjica.

To je ta, tako zagonetna, „urbana priroda“.

Gdje su, ne tako davno, zavijali vukovi i rovali veprovi

I gmizali poskoci, i letjeli sokolovi

A i danas se ponekad nađe lisica, i srndać, ili jastreb u letu.


Evo, odmah do ulaza, tu je Vratareva kućica

Glatkih bijelih zidova i zelenih vrata

A tek malo dalje, na početku prostrane šume

Tu je Paviljon jeka, nedaleko Prvog jezera.

I kao da te povijest glasova sada doziva da uđeš

Pa kažeš nešto lijepo, da odjekuje starim zidovima

I obližnjim granama, i modrozelenom vodom.

A ako ti ništa posebno ne padne na pamet

Možeš barem reći: „Jeka, jeka, jeka…“

I istu ćeš i čuti, a srce će ti zaigrati.


Slike Drugog jezera nekada su krasile zagrebačke razglednice

Sasvim je jasno i zašto

I danas je jednako lijepo i čisto

Kao i šareni cvjetnjak ispred njega

A Kameno sjedište te tiho poziva

Na slatki odmor i uživanje u pogledu


Ipak, lagano kročim starim puteljcima

Vučen nitima prirode

I napajam oči zelenilom. 

Na svakom uglu teče potok Maksimirec  

Ponegdje presušen, ali u blizini se već žubori

A sunce se osvjetljava na malim valovima.

Vidim, bršljan grli velebna stabla

Dok usamljene klupe, neke starije od drveća

Nude odmor u hladu.


Pazim da ne stanem na krtičnjake

Između panjeva odavno posječenih stabala.

Ponegdje nalazim grmove djeteline

Niti ne tražim onu s četiri lista

Jer sve su ukras prirode.

Kao i mali plavi leptir, koji se, gledam, zabavlja u zraku.

A povremeno, znak na stablu nas podsjeća, ili upozorava:

Ostavljeno divljini.


Čujem djetliće, ali nikako da ih vidim

Pa proučavam brojne žireve na livadi

Neke s kapicom, druge bez

Dok cvjetnjacima zadovoljno bruje pčele i bumbari.

A šumski mravi, na tisuće, marljivo kopaju neuništive tunele pod našim stopama

Gurajući zrno po zrno zemlje, iz dana u noć.

To je, moglo bi se reći, „pitoma divljina“.


I znam, tu blizu je zoološki vrt

S daškom divljine sa svakog kontinenta

Nositelj veselih dječjih uspomena i znatiželje -

Ali sada ću radije ostati tu

Mirisati bagrem i lipu u proljetnom cvatu

I gledati skakavca u travi, ili zebu na grani 

Pa kosa na livadi, i sjenicu u letu.

A najljepše mi je vidjeti ježa kako trčkara, bucmast i bodljikav

Pa slatko gricka divlje jabuke i kruške

Onda pokušava otvoriti ljusku oraha

Ili se smota u klupko i glasa: tuk-tuk-tuk, tuk-tuk-tuk…


Evo, Treće jezero, tu na brdu

Okruženo bujnim zelenim stablima

I samo jedna tanka, bijela vrba usred njih.

A jedno deblo leži usred vode, kao putokaz

Dok divlje patke lagano plivaju površinom vode

Praćene kornjačama, i barskim i onim s crvenim ušima

Koje povremeno izađu i sunčaju oklope

Na tankim granama oborenog stabla.



I stigao sam do Vidikovca, s kojeg se vidi cijeli park

Račva se na Treće i Četvrto jezero

Pa na dječje igralište i kapelicu svetog Jurja.

Nakon dugog, čeznutljivog pogleda, idem dalje

Dok mi šljunak i grančice kvrckaju pod nogama

Na odavno popločenim stazama.

Tu i tamo, uz gustiš, vidim zelene pipe

Kakvih je nekada bilo po cijelom Zagrebu;

Pune žustre, bistre vode

Pružaju i osvježenje i slatkoću sjećanja.

A iz tla, tu i tamo, vire znakovi s porukom: Nek' se pčele vesele!


Konačno, tu je i velebni sokol na svom prijestolju

Do kojeg vode kamene stube, koje još nisam izbrojao

I tako je lijepo okružen s deset procvalih lipa -

Stoji na kamenju iz 115 dijelova Lijepe Naše

Posutih s bezbroj ureza vremena

Donesenih za teških, burnih, ali složnih vremena.

Nadgleda cijeli park, raširenih željeznih krila

Ukrašen pažljivo uklesanom šahovnicom, i slavnom posvetom

Kao zaštitnik Domovine.


Na samo par metara dalje, još uvijek stoji, i raste, hrast Dedek

Velebno stablo raskošne krošnje i divovskih korijena

Koje tu crpi snagu, i pruža hlad, već dulje od 600 godina

Kojeg niti grom-dvaput-nije mogao satrati.

Milijuni njegovih listova hranili su maksimirsku zemlju

I onda ponovno procvjetali svakog proljeća, kroz sva stoljeća…


Potom, dalje desno, stoji kapelica svetog Jurja

Veličanstveno zdanje okruženo prirodom.

Svaki kamen i opeka pažljivo su postavljeni

S krasnim drvenim vratima, i pečatom baštine

Te brižno uklesanom posvetom iznad ulaza

Kao podsjetnik svakom izletniku i prolazniku


S plavim stropom posutim zvijezdama

I mramornim podom, crnim i bijelim, s tisućama utkanih koraka

Gdje sveti Juraj, i Mojsije i Aron, a uz njih Petar i Pavao

A iznad Bogorodica, pa Isus Krist, i Ivan Krstitelj

Pozdravljaju i štite svakoga tko kroči parkom

Bilo da uđe, možda dodirne ogradu

Ili dotakne stare zidove, ili samo prolazi.


Blizu je Četvrto jezero, bistri odraz guste šume

Ukrašeno Ribarskom kolibom, pažljivo obnovljenom

Pa Peto jezero, duboko i široko

Dragulj čiste vode, ispunjen bogatstvom riba

A odmah do nje Livada leptira, košena samo jednom godišnje

Puna raslinja i peluda, i veselog zujanja


Volim i Obelisk u obliku piramide, sa sedam pozlaćenih vijenaca

Neobična ali lijepa posveta, usred dražesne Doline Dalija -

Krasnog cvjetnog broša, brižno njegovanog stoljećima;

Spomenik gdje stari stihovi, na latinskom i na hrvatskom

Govore o plemenitim namjerama

Koje su se, napornim radom, i ostvarile

Te sada bude i nadu i maštu.

I žudim za, sada utihnulim, kutcima za čitanje poezije

Još iz doba Jurjavesa…


I svako-malo, vidim radnike na kosilicama, ili u malim kombijima

Uvijek vrijedne, često nasmiješene, ponekad mi mahnu

Oni svakodnevno park čiste, te kose, i zalijevaju

Pa sade nove živote po bujnim livadama


Gradska buka gubi se u pjevu vrabaca i kosova

U tupkanju djetlića, te zujanju pčela i zrikavaca.

Svaki list, travka, cvijet i grm

Čiste zrak, hrane dušu, i pričaju vječnu priču -

Priču o zelenom blagu Zagreba.


Nema komentara:

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.