Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Ivana Marečića "Tajna jezera Tele"

(Zagreb: Mozaik knjiga, 2024.)

Piše: Mirjana Mrkela

O Africi 

Moj prijatelj Ivan i ja sanjarili smo o Africi. Meni je susjeda donijela torbicu iz grada koji se zove Congo Brazzaville. A Ivan je čitao o okolici toga grada. Ondje velika rijeka pronalazi put kroz guste šume. U šumama vrebaju zmije, gorile i još svašta. 

– Pričao sam djeci. – kaže mi Ivan uzbuđeno –Njima je to silno zanimljivo. Čak su me nagovorili da napišem roman. 

– I, moram li te nagovarati da mi daš na čitanje? 

– Naravno da ću ti dati. – veselo odgovara moj prijatelj. 

I tako – ja sam mu donijela torbicu, da je vidi. A on je meni donio knjigu, da je pročitam. U knjizi je bilo i nešto za gledanje. Naime, Ivan me je iznenadio i sam izradio ilustracije. 

Pustolovine 

Naslov Ivanovog romana glasi: "Tajna jezera Tele". Ali i prije dolaska na jezero, glavni junaci doživljavaju niz pustolovina. 

Od Zagreba do srca Afrike putuju osobitom vrstom cepelina. Podsjetimo se, cepelin je ogromni balon ispod kojega visi košara s putnicima i opremom. Košara sliči na brod. Ovu vrstu cepelina Ivan je sam izmislio i nazvao je "zračna korveta Zelena furija". 

"Zelena furija bila je brza, brža od bilo kojeg putničkog cepelina. [...] Trup kabine elegantno je krstario kroz oblake nošen zelenim balonom". 

Upravljati ovim vozilom nije lako, osobito kad se stigne pod udar užarene lave. 

Osim toga, "morat će cijelo vrijeme biti na oprezu i čuvati se zračnih pirata koji su vrebali cepeline." 

Putovanje nastavljaju parobrodom, a zatim čamcem. "Kanu se otisnuo od obale, [...] Matej i Elombe veslali su uzvodno dok je malo selo još neko vrijeme sjalo pod jutarnjim suncem. Ubrzo je iza njih kao i ispred njih bila samo voda i nepregledna šuma. 

Dani su prolazili u veslanju." A osobito teško bilo je na brzacima. 

"Veslali su dok ih je voda zapljuskivala, ali nitko nije razmišljao hoće li njihove vreće promočiti. Gledali su samo na to kako se održati na vodi. Ako bi se razbili o stijene, to bi značilo daje njihovo putovanje došlo do kraja, a možda i njihovi životi." 

Selo, seljani i čudovište 

Još jedna smrtna opasnost vrebala ih je u rijeci. Nešto kasnije, ipak su stigli u selo usred džungle. 

"Selo je imalo tuce malih skromnih nastambi s kružnim zidovima od trstike i blata te krovovima od lišća. Između kućica bila su ognjišta, sušionice mreža, ribe i mesa." 

Tu je dom njihovog prijatelja i vodiča Elombea. "Elombe je hrabar, snalažljiv i snažan [...] tamnoput mladić odjeven u laku lanenu odjeću i sa sandalama na nogama." 

Svi seljani su ljubazni, jedna žena osobito. 

"Mlada žena izašla im je u susret u pratnji malene djevojčice obučene u haljinicu od kože. Obje su imale ogrlice od riječnih školjaka i obojenih privjesaka oko vrata. Djevojčina kosa bila je oblikovana u neobičan stožasti oblik. Velik osmjeh otkrivao je red bijelih zubiju. 

To je Mzembo, Elombeova sestra, pruža im "ruku ukrašenu narukvicama od crvenih kuglica" i govori na francuskom. ." 

Unatoč svemu, noć nije prošla bez uzbuđenja. 

"Glasanje divljih životinja držalo ih je u polusnu. Ponoć je odavno prošla, a šuma oko njih iznenada je neobično utihnula. Matej se probudio usred noći i čuo tihe glasove lovaca ispred ulaza u kolibu. Pod nebom posutim zvijezdama svi lovci bili su budni i na oprezu." 

Jer, čudovište im se približilo. Elombe "je ugasio vatru. 

'Mokele Mbembe', rekao je sa strahopoštovanjem dok su lovci klimali glavom i šaputali tihe molitve. 

Urlici su se ponovili nekoliko puta, svaki put nešto slabiji. Zvijer je negdje u džungli odmicala sve dalje u noć." 

Ujutro naši avanturisti kreću u potragu. Slučajno otkrivaju prečac prema jezeru Tele. A tu pronalaze i prvi dokaz da golemi gmaz zaista postoji. 

"Gledali su zadivljeno u otiske koji su vodili u mračan tunel, bili su nalik onom koji im je pokazao David Lehrman." 

Taj David je ondje istraživao prije njih. Naravno, ja neću otkrivati dalje. Onaj tko želi doznati više, treba pronaći knjigu Ivana Marečića "Tajna jezera Tele". Jer ja sam Ivanova prijateljica i tajne ne otkrivam. 

Jezero Tele 

Samo jezero nije tajna, o njemu piše i na Wikipediji (https://en.wikipedia.org): 

"Jezero Tele je najpoznatiji dom Mokèlé-mbèmbéa (navodno velikog, neidentificiranog gmazovskog stvorenja)". 

A evo kako ga Ivan opisuje u svojoj knjizi: 

"Kroz krošnje se vidjelo veliko jezero obasjano suncem. Pred sumrak crvena boja bljeskala je na površini jezera miješajući se s tamno plavom vodom. Izbili su na obalu jezera Tele.

Bilo je sablasno pusto, nije se čuo ni cvrkut ptica. Nikakva ribarskog skloništa nije bilo na vidiku, ljudi odavno nisu koračali tom obalom. Samo tišina koju je iznenada"...