Ruža Zubac-Ištuk | Harfa u noći

Slušala sam harfu u noći –

svirali su mjesečevi prsti,

i nije mi bilo lako ne zaljubiti se 

u vrijeme što prolazi kradom

nevidljivo noseći sve moje trenutke

složene na slikarevoj paleti

među bojama od proljeća do jeseni.

Sramežljivo mi je prilazio pjesnik

s kažiprstom na usnama

čudno grleći glatkoću noći

u nesigurnom naručju

i ponudo mi da pjevam tišinu pustinji

u koju se slijevala osobnost jaganjca božjega

slabog na vino s nebeskoga oltara.

Bojala sam se da me ne obljubi

među riječima kristalne rose.

Pomicala sam kazaljke mladosti

snagom pogleda slijepog putnika

i molila porođajni plač balade 

da zabrani životu otkucati vrijeme

u očima procvale Evine jabuke.

Prije dolaska Noine korablje,

tamo na raskrižju istoka i zapada,

spotaknuo se vjetar 

o istrgane mjesečeve zvuke – 

prazne su ostale umorne pjesnikove

i moje ruke.