Nina Vukadin | Morska ljubav ispod mjesečine

Mjesečina topi tvoj slatki dah,

valovi šapuću u bojama čežnje.

Sol pršti na usnama — gorko, meko,

školjka čuva šapat, tišinu daleko.

More hladno gori u grudima nam,

svjetlost se lomi, toplina je dom.

Ti si plamen bez dima i sjaja,

dodir bez tijela, snaga što traje.

U tvom pogledu zvuk topi zoru,

miris tvog imena teče kroz koru.

No kad zaklopim oči, tvoj lik blijedi,

a čežnja raste tamo gdje te nema.

Val nosi okus skrivenog daha,

pijesak pamti tvoj tihi glas.

Školjke sviraju tonove boja,

vjetar donosi sjenu tvojih snova..

U tišini cvjeta glas bez kraja —

ljubav se rađa u moru i kraju.

Zvuk mjesečine miluje moje misli,

dodiri tvog daha slatki su i tihi.

Ali nijedna ruka ne grli kad san iščezne,

nijedno rame ne čeka kad jutro svane.

Valovi se ljube s pijeskom u noći,

a srce s tvojim pleše bez suzdržanosti.

Miris tvog zagrljaja miješa se s morem,

boje nas preplavljuju, rastu u snovima.

U tvom pogledu plamen bez kraja gori,

ljubav nas nosi kroz bezvremenske priče.

Zvuk tvog srca odzvanja u šumu valova,

toplina tvog daha prožima hladnoću mora.

Sol s usana miješa se s okusom čežnje,

dok se svjetlost školjki prelijeva kroz tamu.

Tvoje ruke su vjetar što miluje pijesak,

svaki dodir tka nit između sna i jave.

U zagrljaju valova nestaju granice,

ali kad utihne plima, ostaje tišina.

Ljubav postaje pjesma bez kraja i oblika,

mjesečina pleše na valovima srebra.

Njezin dah obavija svaki šapat tvoje kože,

u noći što traje, u ritmu vječne plime,

naše duše se stapaju kao boje u moru.

Zvijezde slušaju naše tihe zavjete,

njihov sjaj slatko grize kao sol na koži.

I dok nas more nosi kroz vrijeme i prostor,

ljubav je vatra što gori bez plamena,

dok kroz nas mjesečina vječno sja.