vlastiti krvožilni sustav naše
majke je u opasnosti.
rastočena i u mukama
podnosi šutke dosuđeni usud.
mi, njena uzoholjena djeca,
gledamo samo svoje potrebe,
jer su važne naše ljubavi i strasti,
i nemamo vremena za druge
mada na ovome svijetu nećemo
unedogled trčkarati sami.
čak i na majčinoj samrti
pravimo se gluhi i slijepi,
želeći iznova pobjeći u neku
novu i lažnu sigurnost,
gdje se nećemo osjećati tuđe
kao kamen odbačen kraj puta
na koji se sliježe užegla prašina
a sunčeva jara uvukla se u
pore ostarjele nam kože,
jer kraj uvijek pristiže
a poštar ne zvoni dvaput
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.