Svi smo bolesni, svi smo dobro
nagurani u vlak o’Zulùovog života,
kakvi smo kako nam odgovara
uostalom, nitko ne zna slovo od Bantua.
Da bismo ponovno počeli letjeti,
bez predaha i bez ljubavi,
nije bilo potrebe za bijegom,
punker s trobojnicom bio je dovoljan:
bijeli Prozac, narančasti En
i svijetloplava Modalina bez okusa.
Svi smo isti, svi tražimo posao,
ljubav, snishodljivost, tko prvi stigne
ne nađe znak sramote pričvršćen nožem,
kao kad demo ocjene pobijede.
Ali još uvijek mi brbljaš jezikom
među ugovorima, životopisima, nabavljaš li ih?
Ne razumijem te i bojim se da će moj modus scribendi izumrijeti
kao u steli.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.