Moje je ime metafora od vremena i riječi.
Ja sam zrno gorušice izgubljeno u mnoštvu grijeha.
Tražim svoje dane i život pohranjen u njima.
Obilazim sajmišta gdje prodaju lica za pseće njuške.
Zavirujem u priče i tamu koja vodi do margine,
u svjetlost vatre, u sve boje očiju ispred sebe
i ništa ne razabirem osim svojih ruku.
Moje je ime molitva ispisana na zidu u obrisu
ljubičastog krajolika mojih misli nedostupnih lažnim
ukazanjima koja silaze iz raja noseći poruke
kao ptice rugalice gnijezdo u kljunu.
Tražim komad zraka u neorganiziranosti prirode, jezika i sluha
jer organiziranost i forma nameću žrtvovanje za davno žrtvovano
da bi se spoznao protok vječnosti bez sudnjega dana.
I lice svoje tražim ispod blata po kojemu su pljuvale muhe,
a nisam imala ni moć ni snagu ući u vrijeme svemoćnih
da im zderem kožu umrljanu nečistoćom uglađene finoće,
niti leći pod kotače kočije koja vozi u Nebo.
Godinama živim u čoporu oblikovanom od praha s udahnutom dušom
da bih bila što sličnija Božjoj slici i prilici u kutu svemira
gdje se ljepota i apsurd života spotiču jedno o drugo.
Ja sam sukob duha i tijela izgubljen u labirintu orijentacije nad proročanstvom.
Simbol sam života koji pleše ritualni ples oko smrti od postanka iz praha
do nestanka u prahu.
Oprosti mi, Svemogući, što se u međuvremenu hranim kruhom ljudske truleži
i napajam vodom punom čežnje za osvetom…
Moje je ime Čovjek.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.