Lepota ga odlikuje —
ne ona prolazna,
već uzvišena, što boli dok se gleda.
U pogledu mu ponos
kao kod Onjegina,
a u osmehu gordost
kakvu Vronski nosi u boj.
Ja ga bezuslovno volim.
Bez pitanja, bez zahteva.
Kao što Jesenjin voli polje kad zri,
kao što breza zimi sanja proleće
iako zna — neće ga dočekati.
Ali nije tu.
Dalek je kao ruske zime —
bele, tihe, neumoljive.
I ja patim, ćutke,
kao što pate reke pod ledom,
kao što se mesec skriva iza oblaka
da ne pokaže koliko i on drhti.
On ne zna.
Možda i zna — ali ne mari.
A ja u svakom stihu
njegovo ime dozivam,
kao što su stare pesme dozivale
one koji nikad nisu došli.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.