Branka Smoje | Plave oči

Ljeto. Podne. Vrućina. Sunce prži.

Morala sam otići do pošte, jer sam zaboravila poslati čestitku ujaku za rođendan. Poslije će biti kasno, ako mu sad ne pošaljem telegram.

Ljuta sam na sebe što sam to zaboravila. Umjesto da idem sa ekipom na izlet na obližnji otočić, ja šetam prevrućim asfaltom tog malog mjesta, i znojim se.

I u glavi mi je vruće, i naočale mi jedva dišu i magle se.

Zamaknem za ugao te šarene  uličice, popločane, i spuštam se do pošte, tražeći hlad.

Najprije sam ga namirisala. Vau. Ne znam koji je to muški miris, ali  je bezobrazno dobar, i već me obara s nogu.

Lagano podignem glavu da ga još bolje osjetim, i pri tom skinem naočale.

I onda ugledam najplavije oči. Velike. Prodorne. Gledamo se. 

Zastanem. Stane i on.

Leptirići mi se lagano približavaju i zauzmu moj želudac.

Ovo je bilo moje najbrže zaljubljivanje.

I trajalo je.

ZA  5O  GODINA

Dani su sve kraći. Priroda obojena žutim i crvenim.

Poklonih sebi putovanje o kojem sam dugih niz godina maštala, i svake godine dok sam puhala svjećice za svoj rođendan, zaželjela.

Nađoh se opet u onom malom primorskom mjestu gdje sam GA upoznala, gdje nas je povezala neka svemirska nit, gdje smo slijedećih dvadeset godina odlazili na naše male odmore, gdje smo i našu djecu odveli da vide gdje su im se roditelji zaljubili.

Zadnji smo puta bili prije petnaest godina. Odveli smo našu unučicu i ponosno joj pokazali poštu i onaj famozni ugao ulice.

Njega više nema.

A ja sama, sa štapom u ruci, lagano šepajući šetam onom , još uvijek šarenom uličicom do pošte, i tražim plave oči.

U mom sjećanju