Božica Jelušić | U velikoj smo gabuli što se jezika tiče, pitam se tko će nam sutra uže spasa dobaciti?

 

Božica Jelušić je svestrana i cijenjena književnica, publicistkinja, likovna i književna kritičarka te kulturna djelatnica. Rođena je u Pitomači 16. prosinca 1951. godine. Obrazovala se u Pitomači i Virovitici, a diplomirala je hrvatski i engleski jezik. Dobitnica je Fulbrightove stipendije.

Tijekom svoje karijere, okušala se u različitim književnim žanrovima, uključujući pjesme, putopise, roman, eseje, likovne i književne kritike, pišući kako na standardnom hrvatskom jeziku (štokavštini), tako i na kajkavskom narječju koje joj je posebno drago.

Osim književnog rada, bavila se novinarstvom, prevođenjem i radila kao profesorica hrvatskog i engleskog jezika.

Do sada je objavila 67 knjiga. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja.

Božicu Jelušić upoznala sam i osobno i više puta smo razmijenile mišljenja o današnjoj književnoj sceni. Za nju sam pripremila nekoliko pitanja koja mislim da su posebno važna a odnose se na jezik, objave, kritiku, internet, časopise...

Božice, kako vidiš odnos današnjih pisaca prema jeziku? Postoji li još uvijek težnja za razvijanjem vlastitog stila, ili se češće oslanja na imitaciju i brzinu? Možda željom za brzom slavom i bogaćenjem?

Stil je najvažnija označnica autorstva. Postiže se radom, brušenjem, usavršavanjem, reduciranjem, trijažom i oprezom prema svemu što smo suviše lako postigli. Jezik je naše jedino oruđe, naše polje istraživanja i u neku ruku naša sudbina. Kao što postoji apsolutni sluh, postoji  i poseban osjećaj za jezik, kod malobrojnih. Zbog brzine, opsjednutosti izlažanjem u javnost i narcizma , zbog želje da ne budu “kao svi drugi”, neki talenti gube u toj kreativnoj igri, ostajući na razini prosjeka. Zamjenjuju rad i  metodu za brzu poznatost, i  to je kraj priče.

Je li stil postao manje važan zbog dominacije sadržaja i teme u književnosti?

Da, ispravno opažanje. Pisci su “nanjušili” neke goruće teme  te su  se svrstali u fahove, niše, pretince. Ratna tematika, biografski roman, transrodne i queer teme, neko stilizirano “žensko pismo”, sve to ide na vrpci, a ponekad neodoljivo podsjeti na proširenu bilješku s Wikipedije. Pisanje  bez uslojavanja, razrade karaktera, bez motivacije koja likove pokreće. Malo natrunjenog lokalnog idioma, škrti humor ili odsjaji bizarnoga, nađu se u toj novijoj  produkciji. Novinari promovirani u pisce, više-manje zadržavaju amalgamirani novinarski stil. Psihoilogija je u stotom planu, društvena kritika također. Ponovo čitam Zweiga,  Sebalda,  budući da nekoga sličnoga u hrvatskoj recentnoj prozi ne nalazim.

Koliko, po tvojem mišljenju, današnji autori vode računa o jeziku kao umjetničkom materijalu, a koliko im on služi samo kao sredstvo izražavanja?

Slabo vode računa i dosta slabo jezik poznaju. Jedan bosanski autor, često nagrađivan ovdje, piše vokabularom srednjoškolca, vrijednosno negdje oko trojke kod strožeg profesora. A većina tekstova mu je prenesena na film, pa se doima kao da je unaprijed pisao sinopsis, a ne ozbiljan roman. Također stanovite autorice, sklone vulgarizmima i jeziku “tiktokanja”, narušavaju jezičnu strukturu. Mislim da je Daša Drndić bila zadnja među moćnima imenima, koja je o jeziku brinula. Možda još Vrkljanica, čiji stil ne volim naročito, ali priznajem da se brinula o kulturi rečenice.  Sunčana Škrinjarić pisala je lijepim jezikom, s lirskim pasažima, što je slabo primijećeno i vrednovano. Od kolega, Bauer, Tribuson, Pavličić , Novak, vješti majstori riječi, s drugima još stojim na oprezu. Pisac bi trebao imati svoj vlastiti jezik, izvan komunikacijskog, po kojemu bi ga prepoznali od prve. Da uzmemo nekoliko rečenica, kao histološki uzorak, pa po njima odmah znamo čiji je to tekst!

Je li briga za jezik danas luksuz ili nužnost? Koliko se to vidi u javnim medijima?

Briga za jezik apsolutna je nužnost. To je stvar razine društvenoga života, da ljudi koji su u poziciji javnoga govora i obraćanja, skladno i ispravno govore svoj materinji jezik. Razlika između neukog i obrazovanog čovjeka, trebala bi biti njihova razina pismenosti i usmenosti. Međutim, politički je rječnik nakaradan i nesklapan, a oni sami su među najlošijim javnim govornicima uopće. Strahotno fraziranje, izmotavanje ili pak arogancija i uličarenje, oznake su političke scene. Mediji su glib nepismenosti, Ne znam postoje li lektori u novinama i na televiziji, kao što ne znam po kojim načelima rade ni koga slušaju. U velikoj smo gabuli što se jezika tiče, pitam se tko će nam sutra uže spasa dobaciti?

U vremenu kada društvene mreže i recenzije na internetu često oblikuju mišljenje publike, tko danas zapravo ima 'zadnju riječ' o tome što vrijedi u književnosti?

Nitko, nema nikoga da takvu “zadnju riječ”, meritornu, nepristranu i neoborivu o književnosti kaže. U novinama nema sustavne kritike ni prikazivanja naslova, domaći pisci gube bitku s prijevodnom literaturom, po mrežama caruje diletantizam uz nekritično divljenje rubnih grupa i klanova koje pokušavaju “ozakoniti” svoje piskaranje članstvom u udrugama, a koje su pak, a propos, obične “grupe građana”, pa i to članstvo ne znači bogzna što. Svatko je prepušten svojoj prosudbi o vrijednosti, kao nikada prije.

Može li široka dostupnost književnosti na internetu dovesti do stvaranja ‘svoje’ hijerarhije mimo akademske i institucionalne scene?

Pa, može, naravno, ta publika na mrežama ima svoje ljubimce, koji postaju vatreni sljedbenici i promotori, što ne znači nužno da imaju i razvijen književni ukus. Natječaji, zbornici, festivali, tematska i turistička događanja koja navodno “promoviraju” poeziju, stvaraju cijelu legiju imena, irelevantnih za nacionalnu književnost, no međusobno važnih, sklonih da se proglase “umjetnicima” bez zazora, na prvi znak da ih netko želi slušati, čitati i objavljivati, a što se nažalost u praksi i događa.

Treba li nam danas uopće hijerarhija u književnosti – ili je pluralizam vrijednosti veća snaga?

Samo hijeratička društva i strukture mogu opstati, nasuprot tome stoji kaos, poremećaj vrijednosti, gomilanje suvišnosti i zamagljivanje perspektive. Estetika se ne mijenja sa svakom generacijom ili s promjenama društvenog ustroja. Ona je postulat. Pluralizam, to su pravci, individualni talenti, skokovi u istraživački prostor, povezivanje prošlosti i sadašnjosti ili futuristički eksperimenti. Kad se sve zbroji, opet se vraćamo na rad, učenje, samoizgradnju, na udjele osobnih energija, na originalnost  kao uvjet umjetničkog prospetiteta. Ako se stalno zbrajaju babe i žabe, žganci i Šmarna gora, amateri i profesionalci, diletanti i genijalci, tada imamo upravo ovakvu sliku, koja karakterizira sadašnji trenutak hrvatske književnosti.

Što konkretno znače književne nagrade – lokalne i međunarodne – za jednog hrvatskog pisca?

Piscu su nagrade pogonsko gorivo, jačaju njegovu samosvijest. Znače mnogo, ako su procjenitelji vjerodostojni. Ne znače ništa, ako idu po načelu „Ja tebi, ti meni“ i ako ih svako selo moje malo dodjeljuje po svojim regulama. Međunarodne??? Ajoj, one iz Hong Konga, Jajpura,  Calcutte ili neke kineske provincije na kraju svijeta? Ne želim to komentirati, neka se ljudi vesele, ali što dalje od mene!

Mogu li nagrade promijeniti sudbinu jedne knjige – ili samo potvrđuju ono što je već prepoznato?

Nobelova ili Goncourtova nagrada bi mogla, za druge ne znam. Ne vjerujem.

Je li domaći književni sustav previše zatvoren ili nedovoljno povezan s međunarodnim književnim tokovima?

Sve se svodi na pojedinca, dok cehovske udruge i ministarstva tu ništa ne rade. Izdavači tu i tamo, ako im se isplati ići na kakve sajmove. Osobne veze i poznanstva, eventualno fakulteti, katedre, igraju neku ulogu. Nema sustava, izdavaštvo je poludivlja zona. Naklade su mizerne, honorari nikakvi, prevoditelji slabo motivirani. Mali jezici slabo su konkurentni. Mora se dogoditi neko čudo, da čovjek „vani uspije“, nemam pojma, zapravo.

Ima li hrvatska književnost danas jasne 'ambasadore' u inozemstvu i kako to utječe na domaću književnu scenu?

Ima spretne pojedince, već sam rekla. Ovako, nasumce: Novak, Karakaš, Sajko, Herceg, Bodrožić. Sigurno sam nekoga ispustila, premda se trudim pratiti. Pisac je vrlo osamljena pojava, oslonjena na vlastite snage, štoviše, često onemogućavana (iz zavisti i pakosti) od onih čiju pomoć očekuje. Nema tu voluntarizma ni altruizma, ni generacijske ili profesionalne solidarnosti, čak ni u tragovima.

Što misliš, može li internetsko objavljivanje zamijeniti ulogu nekadašnjih književnih časopisa?

Meni ne može, ovisna sam o dodiru s knjigom, bilježenju, šaranju, pamćenju. Mojim unucima valjda može, no ja neću biti tu da to doživim .I moram reći da me to ne žalosti, nisam poklonik tehnike baš u svim ljudskim domenama.

Što se gubi, a što dobiva kada se književnost premjesti iz tiskanog u digitalni prostor? Jesu li internetski formati dovoljno ozbiljni i uređeni da bi mogli imati ulogu ‘književnog filtra’ kakvu su nekad imala izdanja poput Quoruma, Zareza ili Mosta?

Mislim da se potiče hiperprodukcija, a kriteriji da padaju nedopustivo. Prezasićenje i dosada opće su pojave nakon takvih strelovitih, hitropoteznih iščitavanja, gdje ne možeš memorirati ni jedan stih, strofu, stilsku figuru (ako ih uopće ima). Nekako mislim da živimo u vremenu kad se ne stvaraju uspomene, također i u svijetu gdje nema mjesta da se pjesme uče naizust a romani prepričavaju kao potresna osobna iskustva. Stroj kida i slama dušu umjetnine, pretvara je u proizvod, koji ima vijek trajanja i odbacuje se kad se istroši.

Imamo li danas hiperprodukciju knjiga ili je to samo dojam zbog sveprisutnosti interneta?

Već smo rekli da knjiga postaje roba, proizvod. Izgubila je položaj „statusnog predmeta“, ne spada nikamo, ljudi nemaju mjesta za knjige u svojim „gajbama“ i golubinjacima. Čitaju oni kojima je to dugogodišnja navika ili stvarna potreba. Na kraju, nemaju kome knjige pokloniti ili ostaviti, nasljednici se ljute zbog „gomile papira“. Jedino miševi još se knjigama vesele, održavajući potomstvo. A kad ljudima dosadi Internet, nakon Apokalipse, nove će se knjige uklesivati u stijenu, i tako će ponovo postati nezaobilazne i vječne.

Hvala Božici Jelušić na mnogim odgovorima o kojima bi "pisci" i svi gore spomenuti iz politike i javnih medija trebali dobro razmisliti.