Vladimiru Vidriću
Zaogrnut plaštem britka htijenja
Kružio života oštrim rubom…
Trepnuvši dok sunce oblik mijenja
Dirnulo te nebo rukom grubom.
Vidiš: sunce jarko gdjeno gasne
U pustoši od samoće, svoju sjenu,
Mrtve što na sprovod vazda kasne
Na ispraćaj, gole laži i opsjenu.
Mekana je tvoja duša, krhko tijelo,
Al' um golom snagom brda valja.
Svanuće ti prvu pjesmu započelo
Pazeći da ritam slova ne ukalja.
Smračilo se kad te srce zaboljelo
Užareno ko ugljevlje od koralja!
Biserje samoće, Beletra, 2024.
1 komentar:
Krasno!
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.