Jelena Hrvoj | Trenutačno se nalazimo u vremenu u kojem se konzumerizacija materijalnog nadmeće s vidljivošću u zaglušenom prostoru - We’re currently in a time where the consumerism of material things is competing with visibility in a crowded space

 

Razgovor vodila Sonja Smolec

Spisateljica i ilustratorica Jelena Hrvoj, dugogodišnja suradnica i jedna od urednica časopisa Kvaka, iza sebe broji deset godina iskustva u kulturnom stvaralaštvu. Objavila je jedanaest romana, potpisuje vizualan identitet tri slikovnice, romana i zbirke poezije, a ilustratorski opus praćen je mnogim aktivnim pratiteljima na društvenim mrežama. Osim literarno – likovnog stvaralaštva, Hrvoj iza sebe ima i nebrojene suradnje s domaćim, tako i stranim institucijama.

Iza tebe je jedanaest objavljenih romana. Iako svaki od njih vuče korijene u temeljima klasičnog žanra, te prati baznu strukturu i formu, nijedan od njih se ne može svrstati u okvir klasičnog žanrovskog romana. Struka i čitatelji uzastopno spominju činjenicu da su tvoji romani ustvari takozvani hibridi. Možeš li nam opisati kako si se odlučila odstupiti od standardne žanrovske forme?

Iako gajim neizmjerno poštovanje prema klasičnoj formi, što se posebice može primijetiti u mojim romanima „Durgina kuća" i „Ozirisova djeca" gdje dajem svojevrstan homage velikanima horora i znanstvene fantastike, smatram da svaki pomak (u ovom slučaju literarni) mora odstupati od stroge forme, jer inovacija nikada ne evoluira kroz okvir. Da ne shvatite pogrešno, oblik i forma moraju se poštovati jer bez dobrog temelja nema nadogradnje. I premda upravo zbog takvog odmaka romani često doživljavaju otpor kod struke koja voli „igrati na sigurno", drastičan interes i prihvaćanje može se primijetiti kod čitateljske populacije koja često zbog zasićenja traži upravo nešto inovativno. Da, moji romani jesu hibridi. Volim koketirati s upotrebom psihološke analize, socio-političkih položaja, pa čak si i dozvoliti viriti u nepoznatu nam budućnost kroz distopijske analize društva i strateške opservacije razvoja kolektivnog, tako i individualnog, ponašanja. Laički rečeno, u svakom mojem psihološkom trileru pronaći ćete podjednaku dozu drame, kriminalistike, povijesnog romana; dok će se u znanstveno-fantastičnim romanima pronaći doza trilera, fantastike i akcije.

Čest motiv tvojih romana, ali i ilustracijama je upravo upotreba, kako lokalne, tako i globalno poznate mitologije. Gdje pronalaziš izvore? Kako odabireš o čemu ćeš pisati? Na kraju krajeva, zašto mitologija i usmena predaja?

Odgovor na ovo pitanje je podjednaka potreba za prezervacijom i popularizacijom. Nećemo se lagati...kroz upotrebu „mainstream" mitologije (posebice vizualne) dolazim do ciljane publike koja će na kraju uz praćenje popularnog upiti i ono manje znano. Sama fascinacija prema usmenoj predaji kod mene se rodila odmalena kroz brojne knjige o svjetskim mitološkim bićima, ali i kroz sekundarno upijanje kada bi se uvečer moji baka i djed sastajali sa svojim vršnjacima i pripovijedali usmene predaje. Živjela sam usmenu predaju i sada je na meni da ju očuvam i prenesem dalje. Nije li to najljepša privilegija jednog pisca?

Iako su tvoji romani beletristika i pisani razumljivo svim čitateljskim skupinama, iza njih se nalazi dublja poruka za one koji je žele potražiti. Štoviše, smatram da je svaki tvoj roman surova kritika društva i pojedinca.

Čemu silne riječi, ako iza njih ne ostaje prostor za promišljanje? Ne omalovažavam tuđi rad. Dapače. Svako štivo ima svoju publiku, svrhu i poantu. Za mene je pak knjiga sredstvo koje mora podjednako probuditi maštu, ali nas i natjerati da se osvrnemo na sebe i svijet oko nas. Za sve one koji bi eventualno u mojim romanima tražili sigurno sidro, moram razočarati. Fascinirana sam surovošću stvarnog svijeta, kompleksnošću ljudskog ponašanja, interakcijama i postupcima. Neki od tih postupaka zadiru u mrak, a i o mraku valja pisati jer na kraju krajeva, bez noći nema dana. Bez ljudske zlobe nema ni dobrote.

Smatraš li da dobrota zaista uvijek pobjeđuje zlo?

Smatram da svojom težinom nadjačava, no nisam sigurna pobjeđuje li. Kao i sve, tako se i dobrota balansira sa zlobom i obrnuto. Ako realno sagledamo svijet kao takav, moramo prihvatiti činjenicu da se zlo u svim svojim formama nikada neće iskorijeniti, ma koliko mi to možda priželjkivali. Jednako je i s dobrotom. Svaka krajnost vodila bi nas u distopijsko postojanje. Možemo li svakodnevno raditi na sebi i okolini da budu bolje mjesto, kako za nas, tako i za okruženje? Možemo. Hoće li svi to činiti? Na žalost, ne. Najveći problem je senzacionalizacija lošeg naspram dobrog. Trenutačno se nalazimo u vremenu u kojem se konzumerizacija materijalnog nadmeće s vidljivošću u zaglušenom prostoru. Dobra će vijest puno teže doprijeti do mase. Zašto je tome tako? Nisam sigurna da ću ikada u potpunosti shvatiti ljudsku potrebu za strahom.

Kada smo se već dotakle teme straha. Jedna od interesantnijih činjenica vezanih za tvoje pisanje je  ta da čitatelja tjeraš na suočavanje s vlastitim strahovima. Čak ih tjeraš da preispitaju vlastite moralne vrijednosti. Smatram da to činiš suptilno i jako promišljeno. Kako to postižeš?

Prvi korak je poznavanje ljudske psihe. Drugi korak je pokušaj shvaćanja svih paterna ljudskog ponašanja; odluke, potrebe, dobro i zlo. Smatram da se karakterizacija svakog lika mora graditi iz pokušaja razumijevanja bez predrasude, ma koliko mučno ponekad bilo. Prečesto pokušavamo staviti nečije postupke u plošne okvire, a ustvari su rijetko takvo. Iza svakog zla prečesto postoji i cijela staza tuge, boli i mnogo uzročno – posljedičnog. Naravno, postoje određeni psihički poremećaji koji u samoj suštini stvaraju mehanizam nesposoban za razlučivanje i djelovanje prema moralnom kompasu, ali to je duboka i kompleksna tema.

Nedavno si preselila iz Hrvatske u Norvešku. S obzirom na to da, kako sam već spomenula, većinu svojeg stvaralačkog opusa baziraš na mitologiji, planiraš li sada Hrvatsku mitologiju zamijeniti Norveškom?

Zamijeniti nikada. Nadopuniti i spojiti, definitivno. Zanimljiva je činjenica da su mnoga mitološka stvorenja iz Hrvatske opisno usko povezana s mitološkim stvorenjima iz Norveške. Razlika je u nijansama. A moram priznati i da mi se u glavi stvaraju neke ideje kako savršeno spojiti preseljenje u stvarnom životu s događajima koji se odigravaju u mojem serijalu „Drakona". Jednako vrijedi i za ilustracije, posebice za serijal „Anatomija mitoloških stvorenja" koja je jedan od većih projekata na kojem sam do sada radila, a koji će zaživjeti kao jedan interesantan spoj slikovnice i zbirke priča za odrasle.

Možemo li od tebe uskoro očekivati jednu novu vrstu kolumne na webu časopisa Kvaka? 

Naravno! Odvažit ću se pisati i sličnostima i razlikama, u vidu kulturnog sadržaja, između ove dvije zemlje. No ne bih htjela previše odavati za sada. Prva kolumna dolazi uskoro. 

------------------------------------------------

Writer and illustrator Jelena Hrvoj, a long-time collaborator and one of the editors of Kvaka magazine, has ten years of experience in cultural creation. She has published eleven novels, designed the visual identity for three picture books, a novel, and a poetry collection, and her illustration work has garnered a strong following on social media. In addition to her literary and visual work, Hrvoj has also collaborated extensively with both domestic and international institutions.

You’ve published eleven novels. Although each of them draws roots from the foundations of classic genre fiction and follows a basic structure and form, none of them can truly be classified as traditional genre novels. Experts and readers repeatedly refer to your work as so-called hybrids. Can you describe how you decided to deviate from standard genre form?

Although I have immense respect for the classical form—which can especially be seen in my novels House of Durga and Children of Osiris, where I pay homage to the greats of horror and science fiction—I believe that every shift (in this case, literary) must break away from rigid forms because innovation never evolves within a box. Don’t get me wrong—structure and form must be respected because without a solid foundation, there can be no meaningful progress. And while this kind of deviation often meets resistance from the industry, which prefers to “play it safe,” there’s clear interest and acceptance among readers who, feeling saturated, often seek out something new. Yes, my novels are hybrids. I enjoy experimenting with psychological analysis, socio-political dynamics, and even peeking into unknown futures through dystopian reflections and strategic observations of both collective and individual behavior. In layman’s terms, in each of my psychological thrillers, you'll find equal parts drama, crime, and historical fiction, while in my science fiction novels, there are elements of thrillers, fantasy, and action.

A frequent theme in both your novels and illustrations is the use of mythology—both local and globally known. Where do you find your sources? How do you choose what to write about? And ultimately, why mythology and oral tradition?

The answer lies in an equal need for preservation and popularization. Let’s not kid ourselves—by using “mainstream” mythology (especially visually), I reach a target audience who, while following the popular, also end up absorbing the lesser-known. My fascination with oral tradition began in childhood, through numerous books about mythological creatures from around the world, and also indirectly—listening to my grandparents and their friends gather in the evenings and tell oral legends. I lived through oral storytelling, and now it’s my responsibility to preserve and pass it on. Isn’t that the greatest privilege a writer can have?

Although your novels are fiction and accessible to all types of readers, there's often a deeper message for those willing to look for it. In fact, I believe each of your books is a raw critique of both society and the individual.

What’s the point of all those words if they don’t leave space for reflection? I don’t belittle anyone else’s work. On the contrary—every piece has its audience, purpose, and message. But for me, a book is a tool that should equally spark imagination and make us reflect on ourselves and the world around us. For anyone hoping to find a safe harbor in my novels, I’ll have to disappoint you. I’m fascinated by the rawness of the real world, the complexity of human behavior, our interactions, and actions. Some of those actions delve into darkness—and that darkness must be written about, too, because in the end, there is no day without night. There is no goodness without human cruelty.

Do you believe that goodness always triumphs over evil?

I believe it outweighs evil, but I’m not sure it always wins. Like everything else, goodness is balanced with malice—and vice versa. If we look at the world realistically, we must accept that evil, in all its forms, will never be fully eradicated, no matter how much we may wish it. The same goes for goodness. Either extreme would lead us into a dystopian existence. Can we work on ourselves and our environment daily to make things better—for ourselves and those around us? Yes. Will everyone do it? Unfortunately, no. The biggest issue is the sensationalism of bad over good. We’re currently in a time where the consumerism of material things is competing with visibility in a crowded space. Good news is much harder to get through to the masses. Why is that? I’m not sure I’ll ever fully understand humanity’s need for fear.

Since we’ve touched on fear—one of the more interesting facts about your writing is that you push readers to confront their fears. You even get them to question their own moral values. I believe you do this subtly and very deliberately. How do you achieve that?

The first step is understanding the human psyche. The second is trying to grasp all the patterns of human behavior—choices, needs, good and evil. I believe every character’s personality must be built from an attempt at understanding—without prejudice, no matter how uncomfortable it may be. Too often we try to put someone’s actions into flat, black-and-white categories, but they rarely are. Behind every act of evil, there’s often a path of sadness, pain, and cause-and-effect. Of course, there are certain psychological disorders that fundamentally disable a person’s ability to distinguish right from wrong, but that’s a deep and complex topic.

You recently moved from Croatia to Norway. Since, as we’ve mentioned, most of your creative work is based in mythology, do you plan to now replace Croatian mythology with Norwegian?

Never replace—supplement and merge, definitely. It’s interesting how many mythological creatures from Croatia are closely related in description to those from Norwegian mythology. The differences lie in nuance. I must admit, ideas are already forming in my head on how to perfectly merge my real-life move with the events in my Drakona series. The same goes for my illustrations, especially the Anatomy of Mythological Creatures series, which is one of the largest projects I’ve worked on so far. It will come to life as an interesting blend of a picture book and a story collection for adults.

Can we expect a new type of column from you soon on the Kvaka magazine website?"

Of course! I’ll dare to write about the similarities and differences — in terms of cultural content — between these two countries. But I wouldn’t want to reveal too much just yet. The first column is coming soon.