Enver Hrustić | Frka u šumi

U šumi se digla frka prava,

Pročulo se da medo više ne spava.

Kažu da je medo gladan i ljut

i ko mu stane na put čeka strašan sud.

Medo je hrabar i nikog se ne boji,

Pa će stoga sve životinje da postroji.

„Medo će od svakoga tražiti malo hrane!“

Kad za to ču gavran, odleti na najviše grane.

Lija od straha u rupu se skrila

i moli: „Recite mu da sam se prehladila!“

Zeko zna da je pojeo svu mrkvu,

Pa od straha nestade u trku.

Vuk jauče, snašla ga muka

Spala mu dlaka sve do struka.

Jež zna da ništa hrane nije sakupio

Pobježe u stari hrast pa se sav skupio.

Puž se u svoju kućicu skrio

Da proviri glavu nije poludio.

Jelen hitro skoči i sakri se u granje

Vidi i on kakvo je u šumi stanje.

„Kad bih znala gdje sam lješnjake skrila“,

vjeverica pomisli: „ ja bih medu ponudila“

Pa s drveta posmatra u šumi gužvu

I razmišlja: „Najgore je onom pužu“

Sova guknu i izbeči oči

Pomisli: “Ovo ovako neće moći!“

Sjeti se sova vrijednih pčela,

Pa odleti iz šume putem do sela.

Riječi pune jada potekoše iz sove

Dobi teglu meda i neka to poklonom nazove.

Odnese sova teglu medi,

Pa poruči: „Prvo se smiri, pa jedi!“

Gleda medo teglu, pa se divi

„Najesti ću se dobro, pa i da me Bog vidi.“

Otvori medo teglu, pa pojede većinu,

A zatim ode da spava u svoju pećinu.

Potom se u šumi diže slavlje pravo.

Jelo se i pilo, i do zore niko nije spavao.

I tako slučaj riješi sova mudra

I proveseli se sa životinjama sve do jutra.