Božica Jelušić |Kucanje u dveri

(O nemoći riječi)

Koji jedu čorbu, koji kruh umaču,

Koji zlatnik traže na zarasloj stazi;

Koji posve sami pod kestenom plaču,

Nadajuć se boljem, što im ne dolazi.

Koji djecu hrane, kokota i mačku,

Gledajući gdje se staro ruho haba;

Pa čekaju zimu, oštru i dugačku,

U dvorištu brojeć okrajke od graba.

I ti što nad knjigom kaplju, kao svijeće,

Ciljajuć na slavu ili prosvjetljenje,

Nitko od njih mira okusiti neće,

Već od svojih snova bolno razdruženje.

Da o pravdi kažem koju meritornu,

Možda bih im bila zastava i jarbol.

Da rastitram onu svjetlost praskozornu,

I pokažem gdje se grana Vita arbor.*

Ja ulažem tužbu, nosim je do dveri:

Ispadaju putem riječi, pelin gorak.

Kad do ruba dođem, gdje se stvarnost mjeri,

Da se k Nebu dignem i produžim korak?

___________________________

Vita arbor-Stablo života, mistično središte; bijela tvar središta malog mozga