Zorica Antulov | Isprika

Sad kad sam već odavno zaboravila pisati i

odbacila baš sve napisano

napisat ću ti kako  je loš završetak 

gotovo uvijek  čudesno  ispunjen čežnjom

i kako željno ušutkava zapisano.

Sad kad sam već odavno zaboravila govoriti

reći ću ti kako riječi, i slatke i teške,

obično su nemisleće i nevažne

ovlaš izrečene.

 Kako mijenjaju i sudbine i svjetove  

prevode u mijene,  a dok se rađaju 

već su uspomene.

Sad kad ti priznam da sam jučer  imala glas

oduvijek vezan samo za poznate skute

fiksiran na tuđe zjene

možda ćeš, sad kad sam ga izgubila,

možda ćeš  taj gromoglasni  urlik tišine

u kojem ne postoji ovlaš , bez igre neiskrene

prepoznati  kao ispriku.

Kao  riječ koja te treba,

kao riječ koja se traži, 

jednu od onih što traju

u oku

neizgovorene.