Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Moree Banićević "Izgubljeni gospodin Kovač"

(Zagreb: Naklada Ljevak, 2024.)

Piše: Mirjana Mrkela

Stoljeća 

Stoljeće traje sto godina. To znam, ali ostalo mi se često pobrka. 

– U prošlom stoljeću već je bilo i automobila i telefona. – kaže moja prijateljica Morea. 

– Pa bilo je i mobitela. – sjećam se ja. 

– Jest, ali tek krajem stoljeća. 

– Da, u pravu si. Imali smo radio sa zelenom lampicom. Televizor je bio sličan kutiji s jednom staklenom stranom. A tek moda! 

Onda tražimo slike svojih baka i naravno, slike na internetu. Onda mi Morea kaže: 

– Bi li ti da te povedem u grad, , a tamo sve kao prije sto godina! 

Mene se na takvu avanturu ne treba nagovarati. Odmah pristajem pa kontroliram što imam na sebi. Prije sto godina nisu se nosile ovakve tenisice ni ovakav jeans. Ne znam što bi rekli prijestogodišnji ljudi kad bi me ugledali u tome. Plus pametni sat i mobać koji viri iz džepa. Spisateljica Morea Banićević uvjerava me da moj izgled neće privlačiti ničiju pozornost. 

– Ti ćeš putovati samo kroz priču. – kaže pružajući mi knjigu. 

Obična baka 

I tako odmah počinjem čitati Morein roman "Izgubljeni gospodin Kovač". Glavni lik, dječak Gašpar, mora ostati kod bake dok su roditelji na putu. Njegovi roditelji, a ne bakini, dakako. 

"U Gašparovu stanu sve je bilo automatizirano i umreženo, a baka je još uvijek imala starinski televizor kao da je dvadeseto stoljeće." 

Klimam glavom, kao da me netko pita je li to u redu. Moja prijateljica Morea bi nešto pitala, ali ja sam brža. Javljam joj da još nisam stigla sto godina u prošlost. Ona kaže da hoću, samo neka nastavim. 

Dječak nije oduševljen tom svojom bakom, a nisam ni ja. No, uskoro shvaćam da Gašparova baka ima baku. Prekidam čitanje i brojim unazad: Gašpar, tata, baka, prabaka, pra-prabaka. Ima više od sto godina. Znači da bi ona mogla znati kako je bilo davno prije. 

Likovi kao iz albuma 

Gašpar je isprva mislio da ta starica, Rozalija, više ništa ne zna. Prevario se.  

"Staza je vodila do visokog stabla ispod kojeg je pogureno stajala starica oslanjajući se na štap. [...] Gašpar je htio uzmaknuti, ali nije se usudio. Njezin je dodir bio nježan iako joj je ruka nalikovala na staru osušenu granu. Sva onako nabo-rana, činilo se kao da je dio kore drveta. Glavu joj je krasila bijela kosa uredno zavezana u punđu na čijem je vrhu bila zataknuta drvena kopča u obliku cvijeta." 

Od bake Rozalije dobio je skulpturicu koju je trebao odnijeti u grad. 

A tamo, u tome gradu, prizori i ljudi iz davnine.  

"– Dobar dan! – dječak se pobrinuo da se u trgovini jasno čuje njegov pozdrav. 

Pogledao je prema pultu iza kojega je stajala gospođa Melita odjevena u bijelu haljinu s crvenim točkicama koje su se rasprostrle od ruba tkanine sve do mjesta na kojima se ona povijala u mašnu. U skladu s haljinom, Melitini su obrazi bili narumenjeni.

– Šugave li haljine. Izgleda kao da su je izboli divovski komarci. - osvetoljubivo je pomislio Gašpar." 

Zatim postolar Stanko, starac s lulom. Zatim baka Rozalijin prijatelj Ksaver Fraksinus. 

"Željezno zvonce iznad vrata radnje najavilo je Gašparov ulazak. Ispustilo je metalni ton prije nego što se vratilo na mjesto. Svjetlo je bacalo zagasit odsjaj na unutrašnjost. Prvo što je dječak zapazio bili su tamni zidovi, požutjeli od starosti. Na njima su stajale pričvršćene drvene police na kojima su se poredali kojekakvi alati, žice, štapovi i ručke te komadi raznobojne tkanine. Na jednoj od polica u blizini uzlaznih vrata visio je petrolejski fenjer kakav je mogao vidjeti u starim filmovima. [...] Stari kišobranar podsjetio ga je na baku Rozaliju. Njegovo je lice prekrivala gusta sijeda brada iz koje je virio dugački kvrgavi nos i zelenkaste oči. Na glavi nije imao kose, pa su izražene staračke uši djelovale još glomaznije. Starac je bio odjeven u tamno radno odijelo. [...] 

– Nego, što mi to donosiš, mladi gospodine Kovaču? 

– Kako znate... da se prezivam Kovač? 

– Kako ne bih znao? Tvoja baka Rozalija mi je rekla da ćeš doći." 

O svojoj obitelji 

Jasno, postojala je tajna. Jasno, ja vam je ne otkrivam. Morea Banićević može, ako pročitate njezin uzbudljivi roman "Mladi gospodin Kovač". 

Nešto biste mogli doznati i od Gašpara ili od starog kišobranara, ako biste ih sreli. 

O tajnama vlastitih predaka možete ispitati vlastite pretke: razgovarajući, pregledavajući, čitajući. Jer Gašpar nije jedini koji je bio neupućen. 

"– E, moj mladi gospodine Kovač, – rekao je starac pomalo razočarano – sasvim si se izgubio. Toliko toga još moraš naučiti o svojoj obitelji."