Ivan Pozzoni | Rođen unatrag

Zašto nastavljam pisati?

B. je, poput Bangladeša, imao

šesnaest godina, na prozorskoj dasci

s balkona milanske srednje škole,

ali šesnaest godina nije bilo dovoljno

kako bi je Bog zagrlio u skoku.

R. je, kao i Rumunjska, imala

trinaest godina, osjećam se kao stota,

a nema anđela

letjela uz njega.

E., poput Ekvadora, imao

trinaest godina, bez Genove

podsjetio ju je na Quito,

u samoći svoje haljine

izvan marke, raspao se.

C. je, poput Kine, imala

dvanaest godina, brzo potrošeno,

gledajući na balkon

sa željom da ne vidim svijet,

bacajući se u vrtlog

anksioznosti izvedbe.

Njihova imena nisu teška

zaboraviti, to su imena

- kao da si rođen unatrag,

zgnječeno o staklo

prozora života

skakanje s asfalta.