Ruža Zubac-Ištuk | Dvije ruke radoznale

Putuje nebo i svitanja,

poneka svjetiljka u noći

i stablo kraj puta,

putuju čežnje i pitanja

i dva oka  

od sutona straha 

do nestašnog vrludanja.

Na vječnom putovanju su 

mjesečeva skitanja,

lutanja kroz šume i šumarke,

smijeh kraljevske krune

iz sunčeve zlatne barke,

ali od želje gore žarke

kroz svijet mašte da putuju,

s cijelim svijetom da se rukuju, 

da zajedno druguju,

da se dotaknu,

da se miluju,

da vjetri nad njima

svoje uzdahe raskriljuju,

ni velike ni male – 

dvije ruke radoznale.