Činim se kao hvatač vjetra usklađenosti boja i proporcija.
Ne znam za boje društva i ne razumijem zašto sam u rupi beznačaja.
Kao u izlogu mećem zvizdan samoće u tišinu publike i trač.
Šarenilom bojim sebi klopku, raznobojnošću je sastavljam putem milijardu komadića.
Glasno modiram svoje nečujne pjesme u neprobojne oblike.
Naposljetku dozivam praskozorje samilosti.
Izričaj postaje sve gušći, ustajala voda gasne pod prozirnim oblacima.
Bore se ravnaju brzacima izvornog užitka.
Toplina gudi srdačnošću otvorenog života.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.