Lucijana Živković | Kome će ovo biti zanimljivo ili sporo protiv brzoga

Naslov sadrži pitanje kojim je pokrenuto ovo pisanje. Postavljeno je u budućem vremenu jer se i odnosi na budućnost. Vrijeme uzima danak u sjećanju, a mlađe generacije neće niti imati tu privilegiju sjećanja. Jer onoga što je bilo i o čemu bih zapisala svoja sjećanja, oni nisu mogli doživjeti pa se tako niti ne mogu sjećati.

Pojmovi kao trap ili čijara  više nisu u upotrebi jer nisu niti potrebni. A sve što nije upotrebljivo ili isplativo, ne treba novim generacijama. Čak i ovom računalu to su, kako javlja crvenom bojom, nepoznanice.

Stižem do drugog dijela naslova, do bitke bez klasičnog oružja. To je sraz, neki bi rekli, novoga i starog, a negdje u literaturi pročitala sam da je brzina, metaforički, barbarstvo, a sporost kultura. Danas je sve dobilo atribut brzine: brza prehrana, brzi internet, brzi auti, brzo čitanje. Teror brzine! Zašto da čitamo brzo? Da bi nam ostalo vremena za što? Uostalom, želim uživati dok čitam, a to mogu samo pažljivim i sporim čitanjem.

Upravo me posvemašnja žurba današnjice motivirala da zapišem poneko sjećanje iz sporih vremena, kada je sve imalo neki dublji smisao i živjelo se prikladno u skladu s onim što je iznjedrila okolina. Već spomenuta čijara bila je jedno od zimskih okupljanja. To je naziv za zajedničko pripremanje guščjeg perja za jastuke. Gotovo svako dvorište bilo je puno različite živadi, a tko je htio pernate jastuke, uzgajao je guske. Kućne potrepštine proizvodile su se u domaćinstvu kao i hrana i odjeća. 

Tehnologija je bila jednostavna: guska je služila i prehrani pa bi je domaćice šopale kako bi bila deblja. Gledala sam taj postupak: gusku bi baka posjela u korpu sa slamom, a onda bi zrnje, koje je preko noći ostavila u vodi da bubri, gurala u guskina usta te prstima protjerivala kroz guskin vrat. Kada bi guska bila dovoljno velika, pripremala se obično za svečanije prigode. Njezina je mast čak služila kao lijek protiv bronhitisa.

Perje nije smjelo u vrelu vodu pa se površinski čupalo na živo, a nakon usmrćenja bi peglom na žar popeglali gusku, da pore kože omekšaju i lakše se očupa perje. Ono se zatim pohranjivalo u jutene vreće i odlagalo na tavan, gdje bi se dodatno prozračivalo dok nije stigla zima, vrijeme čijara. 

Zime su bile pune snijega visokog i do metra. Čisteći ga i praveći kroz njega staze, ljudi bi stvarali tunele, poput onih iz kultnog filma Amarkord. Tu i tamo na tim uskim stazama bila bi uleknuća kao na autocesti gdje bi se bacalo zrnje za kokoši ili je bila posuda s vodom. Ona se bar nekoliko puta dnevno punila toplom vodom jer se brzo smrzavala.

Bilo je to pravo vrijeme za čihanje perja. Zimi noć pada brzo i već se u kući domaćina skuplja društvo. Žene s muževima u pratnji, zauzimaju mjesta: one u kuhinji gdje je na spojenim stolovima već bilo perje, a oni u sobi iz koje će se uskoro začuti: “Zovem,  adut, tref, dvadeset, odustajem,“ pouzdani zvukovi s kartanja. Mi djeca obično smo pod stolom i oko žena, čiji su razgovori o svemu i svačemu bili ekvivalent današnjem Googleu.

Tko, zašto, kako, s km, kuda, ali i druge spoznaje o životu mi smo usvajali na tim susretima. Rad na čihanju smatrao se odmaranjem jer je jedina aktivnost bila uzeti pero i s njega odstraniti krute dijelove. Nije onda bilo alergija i kihanja zbog gomile pernatog materijala. To je došlo s brzim vremenima.

Dok su muški pili kuhanu rakiju, a žene što je već ponuđeno, mi djeca ubacili bismo hladne jabuke, donesene iz trapa, rupe u zemlji gdje su oni koji nemaju podrum čuvali plodove, u lonac s toplom vodom na peći, kako bi se malo zagrijale. Ako bismo zaboravili na njih, bilo je i kuhanih jabuka. Crveni od topline, zaspali bismo na kuhinjskom otomanu i prije no što bi svi otišli.

Domaćini bi raspremili ostatke od posla, a društvo pomagača već bi žurilo kroz snježne tunele svojim kućama. Snijeg blista i škripi pod nogama dok ne zamaknu u svoja dvorišta i nestanu u kući. A onda je opet sve tiho, noć sporo teče, rađaju se snovi, a ledena blistava površina krajolika uživa u miru. 

Sporo mi je draže od brzog vremena današnjice. Ili sam samo nostalgična? A nostalgija je čudna biljka koja raste na plodnom tlu sjećanja, a često je ljepša i od uspomena koje su je iznjedrile. Ipak…