Lucijana Živković | Danijelina ostavština

27. 7. 1980.

Draga gospođo Marija! Mnogo se godina nanizalo između naših susreta, a sada imam izuzetnu potrebu da se u njih vratim. Ako nikako drugačije, onda ovako, pismom. Možda godine mute vaša sjećanja pa ste me zaboravili, ali za mene je jedna od najljepših uspomena na djetinjstvo vezana upravo za Vas. Sjećate li se kada ste mi svakoga dana prije škole, kada bih dolazila po Vašu Danijelu, pleli pletenice, jer moja baka sa svojim artritisom nije mogla? Jeste li me sada prepoznali? To sam ja Silvija.

Ne moramo se podsjećati na teške dane iz prošlosti kada je Vaša kći okončala tragično svoj život. To je još uvijek bolno za mene pa vjerujem i za Vas. Ali upravo je s tim povezana ova moja potreba da Vas pronađem i da Vam se javim. Znam da ste bili uzorna majka bez obzira na priče koje su širili zli jezici. Znajte da nisam vjerovala u to, a i to što ste nakon svih događaja otišli i niste više dolazili, razumijem. Bolne rane ne treba dirati, već na njih stavljati melem da zacijele. A Vama je melem bio novi početak, u novom gradu, s novim ljudima. Danijela je žrtva opsesivne ljubomore jednog zatucanog čovjeka koji je jedini krivac vašoj tragediji. Znam da ste se i Vi osjećali krivom, ali ja Vas ne osuđujem. Na kraju, otišli ste iz braka koji je davno bio gotov, a Danijelin slučaj samo je kap koja je prelila čašu strpljenja i praštanja.

Kada ste otišli, svi smo se pitali što je s Vama. Danijelin je sin završio kod očevih roditelja, a  ubojica je dobio deset godina zatvora. No možda to i znate, jer ste vodili bitku za skrbništvo, koju ste, ne znam zašto, izgubili. 

Što se s malim sve to vrijeme događalo, ne znam, no prošle je godine osvanuo u našem mjestu tražeći Danijelinog tatu. Ovaj je pak umro, neposredno nakon svih tih događaja. I tako je Edi, tako se mali zove, ostao u mjestu baveći se svim i svačim. Kosio je dvorišta, cijepao drva, čistio šupe. A onda je otkrio i druge mogućnosti. Pomalo, da se ne primijeti, počeo je krasti razne stvari, isprva manje da se ne opazi, a potom i veće. Tako je izgubio mogućnost zarade jer su ga brzo otkrili. Krenula je priča kakav otac, takav sin i što sada? 

Možda je ovaj uvod dug, ali objašnjavam zašto Vam pišem. Put kojim je krenula ova mlada duša neće ga odvesti dobrom cilju. U očevoj obitelji izgleda nema podršku. Čim je napunio osamnaestu, došao je ovamo. Mislim da za njega nije kasno da promijeni put i usmjeri ga na dobro. Vi ste baka koja nikad nije upoznala svoga unuka. Očita je njegova potreba za majkom, a tko bi je mogao bolje zamijeniti od Vas? U kontekstu gubitka jedinog djeteta, možda bi briga oko njezina sina mogla zamijeniti Danijelinu prisutnost. Bilo bi to kao da opet imate svoje dijete, što nije daleko od istine. Poznajući Vašu nekadašnju dobrotu, usudila sam se napisati ovo pismo, jer Danijela je bila moja najbolja prijateljica i stalo mi je do njezinog sina. Molim Vas da mi se javite, bez obzira na odluku. Silvija

                                                                                                    

15. 10. 1980.

Draga Silvija! Kako te se ne bih sjećala; najviše one tvoje mekane kosice koju sam ti plela gotovo svaki dan umjesto tvoje bake. Ti i Danijela! Kakve curice! 

A gle me sada. Nesretna epizoda s mojom kćeri, a ti ju znaš bolje od mene, udaljila me nakon svega od zavičaja, mještana i prijatelja. Ovdje na moru našla sam se u potpunoj tuđini pokušavši stvoriti novi dom i obitelj. Mislim se da sam i uspjela u tome. Nemoj mi zamjeriti, no mogu ti odmah direktno reći; ne želim obnavljati nikakve veze ni s kim iz prošlosti koja me koštala zdravlja i ovoga svega što me snašlo. Neka prošlost ostane gdje je sve počelo. U svijesti onih kojih se tiče. Što reći o djetetu koje ne poznam? Ako je do sada mogao bez mene, moći će i dalje. Sjećanje mi samo izaziva bol i pitanje je li to sve moglo biti drugačije. Nisam više spremna na to, na nove početke, niti imam energiju za bavljenje nekim mladićem koji bi me podsjetio na svoga oca i zlo koje smo od njega doživjeli. Zaboga, oduzeo mi je jedino dijete! Nemoj na tu moju odluku gledati kao na osvetu, jer to nije. Nemam energije niti za sebe, a ne za druge.

Draga Silvija! Bez obzira na ovu bolnu temu, drago mi je da si mi se javila i podsjetila me na vas dvije u onim sretnijim danima. Hvala ti na tome i budi mi pozdravljena!  Marija

                                                                                                                       

26. 5. 1981.

Draga teta Marija! Evo mene opet nakon duže pauze. A tema je opet ista, Edi. Sada je situacija eskalirala. U mjestu svi drže distancu od njega jer se pretvorio i pijanca i nasilnika, a da bi preživio i lopova. Naime, uhvaćen je u krađi, napao je i ozlijedio vlasnika u čiju se kuću uvukao. Vlasnik je završio u bolnici, a Edi u zatvoru. Iako znam vaš stav o tome, ipak se radio Danijelinom sinu, njezinoj svojevrsnoj ostavštini. Pišem opet u nadi da biste mogli pokušati bar nešto učiniti. Ne znam niti ja što, ali osjećam dužnost da Vas bar izvijestim o stanju u kojem se nalazi.

Ne želeći ništa forsirati niti Vas uznemiriti, šaljem srdačne pozdrave. Silvija

                                                      

20. 10. 1981.

Draga Silvija! Drago mi je da mi pišeš o malome, mada kasnije teško dolazim k sebi. No to ne znači da sam promijenila mišljenje o svemu. I dalje stojim kod toga da nemam što tražiti u njegovom životu, a niti on u mome. Pogotovo sada kad sam se razboljela. Osim toga, mislim da ionako ne mogu napraviti ništa što bi tog mladića, kojega niti ne doživljavam unukom, skrenulo na bolji put. Očito je izabrao put svoga oca, a da je Danijela živa ne bi bilo tako. Valjda je ovo što mu se događa nekakva kazna, mada ne treba kažnjavati njega za očeve grijehe. Ipak u Ediju vidim njegova oca i ne mogu zaboraviti da mi je oduzeo jedino dijete. Te slike nastojim izbrisati iz glave no one ne odlaze. Moja Danijela rodila bebicu i dolazi iz rodilišta! Iako smo muž i ja već bili pred razvodom ipak smo organizirali doček: rodbina, prijatelji pa i ti si bila. Veselje je dugo trajalo sve dok svi nisu otišli. A onda je počela „fešta“ ljubomornog muža moje kćeri kojem niti rodilja njegova djeteta nije bila svetinja. Deset uboda nožem; tolika je bila „krivica“ moje kćeri. A on je za svaki ubod dobio godinu zatvora, dakle, deset. Moje Danijele nema već skoro dvadeset. Pa je li to pravda? Gdje je tu utjeha? 

Ne ljuti se što te uvijek odbijam, ali ne mogu drugačije. Pozdrav od Marije.

                                                  

19. 12. 1981.

Teta Marija! Moram priznati da ste me, opisavši Vaše traumatično iskustvo, duboko dirnuli. Podsjetilo me je to na Danijelu i mene, njezinih planova i nade da će naći nekoga s kim će ih ostvariti. Moram priznati da je uvijek bila korak ispred mene u razmišljanjima i nekako zrelija. No ja sam se radovala s njom i bila sam sretna kada je srela i zavoljela tog mladića. Ubrzo se ipak vidjelo njegovo pravo lice kruto odgojenog patrijarhalnog čovjeka, ali to Danijela nije htjela priznati. Kažu da zbog onog što nas privuče mladiću, kao naprimjer ljubomora koju krivo tumačimo kao ljubav, kasnije ispaštamo. Tako je zaista i bilo. Zanimljivo je to da Danijela nije nikada htjela o tome govoriti, čak niti meni. A ja Vas sada ovdje nagovaram. Kada bolje sagledam stvari i sama bih se distancirala od takvih ljudi. A opet, teško mi je gledati njezina sina, a da mu ne pokušam pomoći. Ponekad mu tušnem nešto novca, da preživi dan, nađem poslić da nešto zaradi, ali sad je i to kompromitirao. Možda bi za njega bilo dobro da se makne iz ove sredine što dalje i, kao i Vi, počne novi život. A za to bi mu trebao netko kao potpora. Ništa zahtjevno, samo da ste u blizini.

Ne mogu odustati od Edija, jer mi se čini da odustajem od Danijele. Pozdravlja Vas Silvija.

20.2.1982.

Draga Silvija! Sve mi je teža ova naša prepiska, ne samo psihički, već i fizički. Imala sam nedavno mali moždani udar i još se oporavljam. Nekoliko sam puta pročitala tvoje pismo i odlučila ti reći neke stvari za koje možda nisi znala. Radi se o mom braku s Danijelinim ocem. Svi su znali, a valjda i ti, da je volio čašicu što je u početku za mene bilo prihvatljivo. No kako to već ide s pijancima, sve se iz dana u dan pogoršavalo, a pogotovo kad je na poslu nešto zabrljao i dobio opomenu pred otkaz. Zapamtila sam taj dan jer se iskalio na meni. Neću ti opisivati svoje stanje, dovoljno da kažem da tjedan dana nisam izlazila iz kuće. Na žalost, to nije bio zadnji put. Svako novo pijanstvo značilo je za mene – batine. Odlučila sam da ću kad- tad otići od njega. Naše žene imaju onu uobičajenu mantru da sve trpe radi djece. Ali Danijela je baš zasnovala obitelj i čekala bebu pa rekoh sebi neka to sve prođe, onda sam ja na redu. Naši su bračni odnosi davno zahladili i uto se dogodi sve ono...To je na kraju ubrzalo moju odluku da iz te kuće pobjegnem što prije. Tu više nije bilo ničega za mene, pogotovo kada su ubojičini roditelji dobili skrbništvo za maloga. A ta odluka mi do danas nije jasna.

To ti je moja priča o davnim odlukama bez namjere da se opravdam. Sve je to zlo, usudim se reći, imalo svoj početak puno prije te noći. Moram priznati da se uhvatim u razmišljanju da odustanem od same sebe. Ponekad mislim da imam prekidač kojim se regulira život, sad bih ga okrenula. Zato mi ostaje jedino još da te ovako saslušam i na kraju  pozdravim! Marija

16. 6. 1982.

Teta Marija! Žao mi je zbog Vašega stanja, a pogotovo jer se i ja osjećam odgovornom za njega. Ova je prepiska sigurno utjecala na Vaše zdravlje i to mi je sada krivo. Želim Vam snage za ozdravljenje i ako hoćete, ali bez obveze, slat ću Vam vijesti o Ediju. Naravno, ako Vas ne uznemiruju. Nadam se daljnjoj prepisci i pozdravljam Vas! Silvija

21. 9. 1982.

Gospođo Silvija! Ja sam suprug gospođe Marije s kojom ste se dopisivali i osjećam dužnost da Vam javim da je moja supruga preminula od posljedica moždanog udara prošli mjesec. Zamolila me nekoliko dana pred smrt da ne zaboravim obavijestiti Vas, koji ste bili jedini spoj s njezinim starim životom. Iako ga je htjela zaboraviti, nikada nije i stvarno otišla iz zavičaja. I sama se nastojala uvjeriti u to, ali sam vidio da se obmanjuje, što joj, naravno, nisam rekao. Kada je u snu otišla bez patnje i mirno, bio mi je zadatak da pročitam vaša pisma i nastavim dalje. To je bila njezina želja. Znači, nastavljamo!  Molim Vas da mi podrobnije objasnite okolnosti Edijevog života jer bih mu nekako htio pomoći. Mislim da ćemo naći neko rješenje, jer i Marija je to htjela, ali nije ni sama znala kako. Zato su njezina pisma bila onakva kakva ste dobivali. U njoj je bila velika borba za i protiv. Sada ću ja nastaviti, ali za. Pozdrav od Miljenka i pišite!

2. 1. 1983.

Gospodine Miljenko! Izražavam Vam svoju sućut zbog gubitka supruge. Ne mogu opisati svoju tugu jer mi je teta Marija ostala jedina poveznica s Danijelom. Pogotovo sada. Naime, kako ste i htjeli da Vam javljam o Ediju, moram reći, gospodine Miljenko, da njega više nema. Umro je prošli tjedan u bolnici, vjerojatno od posljedica svog neurednog života. Bila sam zauzeta pa Vam nisam mogla poslati obavijest da znate. No u ime bake Marije naručila sam vijenac. I mogu Vam reći da je taj postupak prouzročio pozitivni odjek među mještanima. Dakle, ipak smo ljudi.

Nakon svega, mislim da više nemamo razloga za ovu vrstu komunikacije, jer se niti ne poznamo. Ako ipak osjetite potrebu, pišite mi. Ja sam na istoj adresi. Ako ne, zbogom i pozdrav od Silvije!